19 mar Utorak

Imao sam dvadeset godina. Ona je imala pedeset i samo mene. Posljednjih par godina živjela je u tišini, govoreći samo kada je to neophodno i uvijek kratko, odmjereno. Nije imala prijateljice niti rodbine koju je posjećivala. Ni njoj niko nije dolazio. Imala je pedeset i samo mene. A ni mene nije imala.

Uglavnom sam lutao čak i kada za to nije bilo potrebe niti razloga. Otišao bih usred noći do rijeke i sjedio tako satima, vodeći računa da pažljivo isplaniram šta sve sutra neću uraditi i još jednom sebi obećam kako ujutro postajem bolji čovjek. Kući bih uglavnom bio suvišan ili bih padao u kojekakve teške emocije i gonjen histerijom na nju spuštao svoj teret. Ona je klonula, a ja se nisam umio zaustaviti.

Imala je svoje mjesto na uglu gdje je naslonjač najviši. Tu bi se skupila zagrlivši koljena i gledala u pod. Mogla ja tako satima. I u tim trenucima bilo je jasno da živi na silu, da je sve ovo za nju davno izgubilo smisao i da postoji samo, jer se ne usuđuje prestati. Onda bih se pojavio ja, noseći probleme prosječnog života i doveo je do svađe i nervnog sloma. Zatim bih sjeo pored nje rukom joj dodirujući stopalo i ćutao. Ona bi ustala, popila neki od lijekova za smirenje i sjela na najudaljenije mjesto. Ja bih otišao u sobu i pokušao plakati. Nisam uspio, nijednom. Par sati kasnije bi me sa jedva prikucanim osmijehom pozvala da jedem i davala savjete kako da pređem preko gluposti koje su tada bitne koliko i prašina pod našim 15 godina starim tepihom.

Nije često govorila o njemu, a i kada bi ga pomenula uplašila bi se same sebe. I dalje ga je voljela. Za moj sedamnaesti rođendan pričala mi je da je prije njega volio jedan Jasmin, momak sa najljepšim osmijehom i očima zelenim kao njene. Svaki dan joj je pisao pisma i slao poklone…cvijeće, plišane životinje, nakit…sve što vam može pasti na pamet. Bio je vedar čovjek, sretan i odlučan. Danas radi kao ljekar u privatnoj klinici nadomak Hanovera. Ima dvoje djece, stan i suprugu. I dalje je sretan čovjek.

Rekla mi je da je moj otac otišao jer je morao i da je to sve što trebam znati. Da je on moja krv i da me i dalje bezuvjetno voli iako to meni ne izgleda moguće. Nikada mi nije rekla više od toga ma koliko jako insistirao.

Vikao sam, molio i vikao još jače. Doveo bih je do suza i onda se povlačio, bez odgovora, bez savjesti.

Mislim da je bio utorak. Zimsko jutro, hladno do besvijesti. Vratio sam se iz jednog od lutanja, mamuran i nervozan. Opet. Našao sam je na podu u kupatilu. Oko nje komadi polomljenog ogledala, gomila rasutih pilula u kadi, po pločicama i umivaoniku. Bila je blijeda i nepomična. Kao i ja. Prišao sam joj bliže i napipao slab prigušen puls – živa je.

Hitna je došla desetak minuta kasnije i odvezla je u bolnicu. A ja sam ostao u tom kupatilu, sjedio na pločicama do podne i gledao u svaki komad stakla pojedinačno razmišljajući da li bih ga mogao sastaviti. U uglu iza vrata sam pronašao načetu bocu viskija koja me poslužila dobrih sat vremena. Uskoro sam i zaspao. Probudio me telefon, oko 16 sati. Nije preživjela. Zahvalio sam se i prekinuo vezu, iako je gospođa preko puta i dalje pričala nešto o pomoći i dokotorima. Jedna suza, to je sve što je izašlo iz mene.

Autor: Adis Ahmethodžić

Fotografija: weheartit.com