Usamljenost

 

Pokušavam da udišem ljubav,

usred leta mraz ratuje sa mnom,

ledim se na ivici žive provalije,

beskrajno crnilo pada po meni,

bičuju me umorne uspomene.

 

U preostalom oku sakrivam tajnu,

bolno zavijam uništenom žudnjom,

mori me gladna samoća,

uzalud sanjam prozračnim prstima,

opipavam dušu probodenu željom,

propalo vreme i dalje ne miruje.

 

Usamljenost je tajna okoline,

smejem se sudnjem danu,

strahovi žive u neumoljivoj smrti,

u ogromnim daljinama beskraja.

 

Praznih misli nepoznatih sećanja,

stalne kiše liju nada mnom,

hram u zemlji gradim,

od velikih nesreća, ljubimica svojih.

Nek ne ostane ništa sem pitanja

kamenu i vetru,

jedini što ne trpe slovo

o smrti živog čoveka.

 

Istinu od nade deli samo nebo.

 

Ne želim da se probudim u svojoj samoći,

verujem,

jedino u oslobođenom duhu truli sudbina.

 

 

Autor: Vladimir Vučković

Fotografije: pinterst.com

Nema komentara

Ostavi komentar