26 feb Usamljenost
Pokušavam da udišem ljubav,
usred leta mraz ratuje sa mnom,
ledim se na ivici žive provalije,
beskrajno crnilo pada po meni,
bičuju me umorne uspomene.
U preostalom oku sakrivam tajnu,
bolno zavijam uništenom žudnjom,
mori me gladna samoća,
uzalud sanjam prozračnim prstima,
opipavam dušu probodenu željom,
propalo vreme i dalje ne miruje.
Usamljenost je tajna okoline,
smejem se sudnjem danu,
strahovi žive u neumoljivoj smrti,
u ogromnim daljinama beskraja.
Praznih misli nepoznatih sećanja,
stalne kiše liju nada mnom,
hram u zemlji gradim,
od velikih nesreća, ljubimica svojih.
Nek ne ostane ništa sem pitanja
kamenu i vetru,
jedini što ne trpe slovo
o smrti živog čoveka.
Istinu od nade deli samo nebo.
Ne želim da se probudim u svojoj samoći,
verujem,
jedino u oslobođenom duhu truli sudbina.
Autor: Vladimir Vučković
Fotografije: pinterst.com
Nema komentara