Unutar mojih zidova

 Sedim u polutami večernje pomračine koja kroz golo prozorsko staklo nadire u sobu, i polako u njoj uništava sve živopisne boje, pretvarajući ih u jedva različite nijanse tmurnih i beznadežnih sivkastih senki. Lišena svojih boja, soba mi izgleda kao tesni kamenolom ispunjen hladnoćom u kome se osećam prijatno onoliko koliko bi se prijatno osećala Alisa u fabrici čeličnih užadi. Svestan sam trenutka u kome mi se život transformisao iz Zemlje čuda u kamenolome i čeličane, mada mi to nije od nekog posebnog značaja, s obzirom da ničim ne menja surovost sadašnjeg prizora.

Dok ispijam mlak čaj začinjen sa toliko ruma da mi se već od prvih gutljaja svest pomalo muti, gledam u te, sada sive, a zapravo u žuto okrečene zidove našeg nekadašnjeg ljubavnog pribežišta, a moje sadašnje tamnice, piramide u kojoj zatočen kao mumija postojim, a ne postojim, u kojoj niti živim, niti umirem. Dišem, ali vazduh u grudima ne osećam, na mestu pluća otvorila se u meni neka gladna rupa, ne da se zasititi, i sa svakim uzdahom trpim plimu tuge sa kojom se mučim kao davljenik kome nema pomoći. Ja sam bedni ostatak jedne nesrećne ljubavi, položene u grob, oplakane, zaboravljene. Ja sam telo bez duše, duša bez srca, srce koje ne kuca, samo tek ponekad zadrhti od emocije koja još uvek tinja.

unutar-mojih-zidova

Iz neudobne fotelje od somota odmeravam arhitekturu tog mog mauzoleja, te sive, zapravo žute zidove, koje sam zajedno s tobom okrečio bojom Sunca, ali ta boja me više ne uzbuđuje i ne zrači. U mojim očima, to su samo nadgrobne ploče. Ja sada imam neke druge, neke moje zidove. Oni su unutar mene, ali u isto vreme i ja sam unutar njih. Unutar tih mojih zidova, uspomene i sećanja mešaju se sa snovima, stvarajući jednu utešnu iluziju u kojoj nalazim makar prividni smisao svog daljeg života, nekakav razlog daljeg disanja i ponovnog buđenja. Ne znam da li me ti moji volšebno podignuti bedemi štite ili tamniče, pružaju li mi sigurno utočište od istina kojih želim da se sačuvam, ili me drže u klopci mojih vlastitih obmana i iluzija koje više ništa ne vrede. Da li me štite od sveta u kome ti ne postojiš? Ne znam.

Znam samo da sam i ja makar jednom u životu bio srećan. Znam da sam nekad išao ulicama dignute glave, s osmehom na licu, i da si ti išla pored mene. Sećam se da sam držao tvoju ruku u svojoj, u čvrstom stisku, jer naivan i lakomislen čovek koji voli misli da može prkositi sudbini, da se može suprotstavljati zloj kobi svojim snažnim srcem. Sećam se da sam ti uvek mogao čitati iz očiju sve što si želela i sve što nikad nisi morala da mi kažeš, jer nosila si celu svoju dušu, celu svoju istinu u jednoj zenici, a u drugoj sam svaki put video moj lik. Sećam se kada su tvoje zenice počele da blede i venu, i ja više nisam želeo da ih gledam i da iz njih saznajem da se iznutra sva lomiš. Sećam se tvojih suza na mojim prstima, tvoje kože pod mojim usnama, jecaja očajnika, ptica koje ne pevaju, tihog vetra, mirisa mokre zemlje, upaljenih sveća, tužbalica i cveća, zatim samoće, nedostajanja, neverovanja, očajavanja.

Sećam se svega, a voleo bih da se ne sećam. Voleo bih da ne znam da sam i ja makar jednom u životu bio srećan. Sve me manje teše, a sve više bole te silne uspomene. A opet, nekad kad poželim da umrem, jedino se za njih imam uhvatiti i ostati, da živim bez života, sam od sebe proklet. Bez tebe.

Autor: Milan Jokić

Fotografije: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.