Ulubljeni bluz

…poput osipanja osećajem pripadnosti kada na zidovima neke učmale birtije na periferiji ugledate verno prikazan portret mladog Bukovskog, čije su crte lica samo tada vezene kako treba, vođene rukom pripitog velemajstora željnog tuđeg i svog pogleda na premda skromnu, ali izuzetno ličnu zaostavštinu(bljuzgavostavštinu). Tada žalite vršnjake koji sede za, na primer, svojim instrumentima i besomučno se kartaju sami sa sobom satima, zalud! Badava! Bagatela zanat, cenjeni klasičari! Doba postmodernizma i preapokalipse ne donosi pupoljke što tananim ručicama čine da aplauz maestralno izvedenog dela bude propraćen gubitkom svesti i damskim uzdahom, oh(!), zar tako negovane čaure koje se klupčaju u dvadeset prvom veku očekujući romantizam, sposobne samo za razumevanje lepog, mogu sebi da priušte razgrtanje bledozelenog dima, davljenje i divljenje grotesknom, nenametljivom i skvrčenom prostoru, uslovno rečeno besplatnoj kafi, idiličnoj atmosferi samovanja, preko potrebnog tonuća u sebe i rađanja inspiracije, razmaženog mezimčeta svakog čekanjem izmoždenog stvaraoca koje, većinom, zevne kad mu se prohte i tek onda pusti damar svoje biti da se poigra svešću tvorca. Izvrgnuti ruglu, na kraju, žalite sebe jer ste sramno nedavno bili nakazno gušče koje dubi u romantičarskoj opni i, gle čuda, vonja na slobodu; no, brige, vele, ne beri-ulegli, masni Bukovski zadobio je šaru po sred levog obraza, baš u stilu prošlog veka i kratkih rečenica i sve razume. Osmehne se dušom na svakog zalutalog i sveže snađenog lovca na lično zadovoljstvo, srećan što svet gubi jednog koprcadžiju u mulju neželjenih puteva i dobija, doduše ne večno kaljavog, ali blatnjavog, vrlog i smelog junošu, dostojnog svih euforičnih urlanja i, sa druge strane, čvrsto usidrenih neprilika.

 

Autorka: Simonida Lončar
Fotografija: Nikola Jovanović @Unsplash 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.