ULICA CRVENE JESENI

 

Sagla je glavu i poljubila dovratak. Prekrstila se brzo i nespretno kao da nije sasvim sigurna šta treba da čini. Koračala je na vrhovima prstiju, ne želeći da privlači pažnju. Više nego ikad bio joj je potreban mir i verovala je da ga samo ovde može naći. Za sobom je ostavila mokre ulice, a na njima prljavu decu, zvižduke pijanaca i odmahivanje žena. Već u prvih nekoliko koraka kroz glavu su joj prošle slike detinjstva, roditelja, svežih i prijatnih lica, brata, i naravno, nje u svetlo smeđoj haljinici sa vezom koji je baka samo za nju osmislila. Ljudi su šuškali, gurkali se i, više nego primetno, očima opominjali jedni druge da sklone svoju decu. Pomislila je na to kako je moguće da ni na ovakvom mestu ne mogu da je ostave na miru, kako ni nakon toliko godina niko za nju nema oprost, niti bilo koju reč utehe.

 

Ulica crvene jeseni.blacksheep.rs

 

Bio je septembar. Rana jesen je prošarala baštu ispred kuće, donela blato na ulice i osveženje nakon vrelog leta. Crvenkasto lišće padalo je svuda po dvorištu, po tremu, kačilo joj se na stare blatnjave cipele, koje je najčešće ostavljala na pragu kuće. Nije želela crvenkaste otpatke po kuhinji, niti po trpezariji, jer ih je držala naročito čiste, ali nije sve zavisilo samo od nje.

Pojavio se trom i pripit. Pokucao je, jer nije bio sasvim siguran da će otključati iz prvog puta. Izuo se na pragu i zakoračio u kuhinju koja je mirisala na posnu proju i ribu. Pogledao je popreko, a ona se nasmešila. Mislila je da će leći i odmah zaspati. Lako joj je bilo sa njim, uvek bi se samo stropoštao u krevet i prespavao ceo dan, a ona bi onda nastavljala kuvanje ručka ili čišćenje. Mnoge žene su se žalile na svoje gazde ili gazdarice, ali ona nikad, čak i kada je imala razloga. Rekla je da mu je krevet spreman, da mu je odnela vodu da se umije, ali on je samo nepomično stajao ispred nje, ne menjajući izraz lica. Spomenula je ručak, zimnicu, kišno vreme, ali nije bilo ni reči. Pokušala je da priča o skupoći, o odlasku na pijacu, pitala je da li je pogrešila što nije naložila vatru, ali i dalje nije dobijala odgovor. Najzad je izustila kako mora da krene i zakoračila, a onda je odjednom krvnički stegao za ruku i to tako jako da od bola više nije izustila ni reč. Usta su joj bila otvorena, htela je da vrisne, ali se samo čulo krckanje kosti i ubrzano disanje. Tamna, glomazna ruka vukla je ka sebi ne dajući joj prostora da se izmigolji. Osetila je zadah loše rakije i jagnjetine, cigareta i jeftinih žena, a namirisala je promašeni život i razočaranost, glad za promenom i samoću. Skupila je hrabrost i razrogačenih plavih očiju mu pljunula u lice i zakoračila unazad udarivši se o kuhinjski sto. Pomislila je da joj je sam Bog dao znak, kako samo treba da se domogne noža ili tanjira i sve bi bilo rešeno, ali ručak ovoga puta nije bio postavljen. Srce joj je preskakalo, zabolelo je u grudima, crna mrena napala joj je vid, a ona je gotovo mirno stajala i čekala presudu.

 

Ulica crvene jeseni: blacksheep.rs

 

 

Probudila se skvrčena na istom mestu gde se sukob i odigrao. Haljina joj je bila pocepana, a grudi joj nisu prihvatale dovoljno vazduha. Videla je modricu ispod rebara i mali rez na usni, koji je ostavio tragove i po stolu i po podu, ali kada se pogledala u ogledalo, nije mogla da uoči nijednu naročitu promenu, samo su je suzne oči mogle odati. Znala je da nije tu, znala je isto tako i da je pobegao i da se neće vraćati bar do uveče, dok se ona ne osvesti, pokupi stvari i ode kući. A upravo to je i učinila.

Nakon mnogo godina i dalje izbegava ulicu u kojoj lišće na jesen dobija crveni ton. Nikada se nije udala. Tako prljavu je niko nije želeo. Žene su bežale od nje kao od kuge, a muškarci su joj nudili novac za malo zabave. I ona se osećala nečasnom i krivom. Ušla je u crkvu i poljubila dovratak. Prekrstila se kao da ne zna tačno šta treba da čini. Nakon toliko vremena opet je osetila miris tamjana. Molila je Boga da joj oprosti što svojim prisustvom skrnavi njegov dom.  Žene su među sobom razmenjivale poglede, sada možda više nego inače. Znala je da izaziva veliku pažnju, ali ovo je bilo drugačije. Videla je kovčeg u drugom delu crkve. Zaista su je svi posmatrali. Jedna misao obuzimala je njeno telo i širila hladnoću od vrata do dlanova.  Približila se kovčegu i videla svoje misli sasvim jasno. Ponovo se prekrstila i stala tiho da šapuće. Nije se molila za njegovu dušu.Toga dana je odlučila da oprosti sebi, ali ne i njemu. Mirno je izašla iz crkve i mislima obuzeta kući krenula ulicom crvene jeseni, a kad je već stigla i ušla u kuhinju shvatila je da se nije ni izula.

 

Autorka: Sanja Janković

Fotografije:regionalobala.si, skole.hr, kardiologija.net

Nema komentara

Ostavi komentar