Ukratko o našem svetu

 

Moguće li je biti i crn i beo, posve siv? Ili si prosto boje duge, znaš, danas je izvrsno i sasvim popularno biti homoseksualac.
Osećam se poput nedeklarisane tegle slatkog, što besciljno skuplja prašinu u špajzu neke babe, čekajući da sazna od čega je džem koji se u njoj nalazi. Ali kako ćeš saznati šta je dok ne skineš gumicu sa vr’ tegle, svučeš prozirnu foliju i zamažeš krišom mali prs’ u džem? Jer te je stra’ da će matora uzeti štap kojim je tukla Smrdu, tvoju džukelu, i oprobati se o tvom turu. Ali zašto te je strah? Prosto je zaobiđi, dobaci usput kako je dosadna zadrta veštica, zalupi vratima i progutaj samo jedno njeno: „Kopile bezvredno, porašće ti rep!“ I to je sve. Sutradan se vraćaš u grad, u svoju smrdljivu sobu prepunu postera bendova koje ni ne slušaš, al’ eto, našli se u časopisu, pa da ne propadne. Kriza, šta ćeš. Odvalićeš neku idiotsku, posve neukusnu muziku i ignorisati matore koji ti gromovito dobacuju kroz rupe na neofarbanim zidovima. Opet ista priča, opet si tinejdžer izvan njihovog vremena, i opet ćeš prevrnuti očima na kevine baljezgarije na svakodnevnoj bazi. Ali da stvar bude lepša, vidi onaj ogavni raspored časova što visi na ormanu starijem od tvog ćaleta, što ti takođe visi na živcima i oduzima od života. A radije bi da ti izvisiš negde, no da „bakćeš“ se glupaštinom poput škole, zar ne? „Ma, neće mi to biti potrebno nikad u životu“ – kažeš sebi. Ali, zemljače, treba ti sad. Zašto? Ne zna niko, ni ja, ni ti, ni tvoji matorci. Koliko god mislili da znaju sve o životu, gluplji su od tebe. Nemaju pojma ni o čemu.
No, da se vratimo tom džemu. Zabranjeno voće, zar ne? Još ako je šljiva… Uh! Prste da poližeš! To jest, naravno, kada bi ti onaj diktator od babe dao. A i kad ti da, onda više nije interesantno. Ima ukus kao kupovni. Fuj. Zaista, onaj koji jede kupovni džem je slepac. I žalim to jadno napaćeno dete. A takvi smo i kao narod, napaćeni. Čoveče, samo se motaju sarme, švercuju Srbi preko sosptvenih planina, i jede se džem, ali krišom. Ti ga jedi javno!

 

Ukratko o našem svetu

 
E , vidiš! „Ti jedeš džem i ‘vataš zjale dok neki nemaju ‘leba da jedu!” I toga si se naslušao, ne pravi se glup. Pa tu je onda zbor o krizi, o otimanju naše države koja će se na kraju svesti na Beogradski pašaluk, pa reč u novinama i na televiziji o tome kako je naša generacija najgora i kako srljamo na točkovima u propast. Ma je l’? A šta su naši preci radili? Katapultom bacali u more žene koje su nosile pentagram oko vrata, sa kamenjem oko članaka! Ubijaše se zbog religije, zbog kože. Mi smo najgora generacija? Jašta, jašta, narode! Samo gutajte priče koje vam prodaju naše „aristokrate“ i njihova paćenička deca! A ja se previjam od bola, i zborim tebi da pojedeš taj prokleti džem, i okreneš prstić svetu, jer ćeš jedino tako održati svoj odraz! Ne slušaj nikoga, ne gledaj ničije akte, samo sledi svoj unutrašnji glasić, iako će ti (ne)ljudi reći da je to šizofrenija. Meni su svašta govorili oni sa imenom na pločici, ali ja ipak sledim svoje „demone i veštice“. A bre, ni njima nije ništa lakše, veruj! Oni su još gori od nas normalnih – formalnih studenata i civila! Mi smrtni ovde pijemo ‘ladnu vodu i u nj’ umačemo laži, dok se oni, doktori nauka, kupaju u kupovnom džemu. Ma neka vas on! Ti možeš da odgurneš sav taj mulj, da isplivaš na površinu i ugrabiš malo svežeg kiseonika. Malo svežeg vazduha koji je čak petnaes’ posto nezagađen! O-ho-ho! Može se čak i sunce videti, pa ovo je pejzaž za poludeti! Čak čuješ i zvukove, mirise. A ne onu bezobraštinu od muzike koje si slušao i svirao matorcima po živcima. Moja poenta jeste da individua, u nameri da pobegne od kolevke kalupljenja, mora imati dovoljno snage i živaca. A ujedno mora biti i veliki pozitivac. Kao na primer hrišćani. Oni su veliki optimisti, preslatki su! Njima treba uzdići jedan hram u koji će se svi skupiti i moliti se samima sebi, jer su oni, naravno, bogovi. Oni koji odlučuju o smrti i životu ljudi i planete po kojoj dotični gaze. To je prosto briljantno! Takav optimizam treba ovoj planeti, napred hrišćani! Ne shvati me pogrešno, nisam jeretik. Ja, zapravo, volim hrišćanstvo. Što se tiče umetnosti i cele te knjižice i zbirke bajki. Mnogo mi se sviđaju te pričice, vrlo su inovativne, za razliku od današnjih priča nalik filmovima kao što su „Sumrak“ i „Mamurluk u Benkoku“.
Molim tajac, a potom jedan veliki aplauz za čovečanstvo. Jer, znate, skupe se zagađivačke i potrošačke lude i doniraju neke papiriće bog zna kakvim ustanovama. Hoćeš istinu? Ti tvoji dijabolični papirići nisu završili u rukama deteta bez roditelja i pomamili mu osmeh na lice, ne. Ne budi blesav, misliš da je to tako lepo i fino? Neće ni to dete jesti džem. Neće mu dati! Zašto? Jer velikašima i herojima treba taj dukat da svoje pozadine pomiluju! Svoje kraljevske, božanske pozadine! Ali ti nemaš problem sa tim, jer ne vidiš koliko su zapravo bespomoćni, jadni i LjUDSKI koliko i ti! Ti ne shvataš da MOŽDA tamo u njihovim telima krv teče kao i u tvom! Ali plava krv, ne zaboravi, oni su posebni, uzvišeni ljudi i njima moraš ljubiti „Guči cipele“!
Imam osećaj, jak osećaj, da ću ponovo videti svoj ručak, posle pisanja ovog teksta i misli o ogavnome našem svetu. Ali možda je tako i najbolje, jer društvo kaže da sam debela. A ja, sva ovako „fit“ ne mogu se više potresti no da guram sebi prst niz grlo. Ili ipak neću, nekako je dobar onaj džem bio.
Autorka: Tijana Tošić

Fotografije: tumblr.com

1 Komentar
  • D.S.B.
    Objavljeno 18:04h, 31 oktobra Odgovori

    Stvarno, stvarno odlicno!

Ostavi komentar