16 mar UGOVOR

            Svi usrani gradovi izgledaju isto.

            Neprekidni nizovi jednoličnih, sivih zgrada, ispunjenih buđavim štrikovima koji su puni veša. Žene koje se po čitav dan lakte na prozorima ne propuštajući ni jedan takt ritma ulice, prateći sve i svašta svojim ispražnjenim, usahlim očima, izvijajući obrve i glasno komentarišući nebitne stvari privlače pažnju na sebe. Krajolik koji ispunjava čitav vidokrug, osim male svijetle trake visoko i po sredini, koja je obično nebo, a nekad i nije.

            Vozeći se kroz glavnu ulicu jednog od ovakvih gradova, vozač se lako nađe u zabludi. Slika na trenutak poprimi suprotan izgled. Auto stoji, a svuda oko njega, kao na pokretnoj traci, prolijeću motivi učmalosti i palanačke letargije.

Dlanovi počnu da se znoje. Prsti se čvrsto omotaju oko volana, smrtnom snagom grleći jedinu vezu sa stvarnošću u tom trenutku. Uši se fokusiraju na zvuk motora. Postojano brundanje utiša sve okolo, siva lica prave čudne grimase otvarajući usta, ali zvukovi ne napuštaju uklete šupljine. Kao da pričaju pod vodom, samo bez mjehurova.

Pogled prati desnu ruku, koja napušta volan. Među kažiprstom i srednjim prstom je cigareta. Polako prilazi ustima. Jedan dim, drugi. Duboki uzdisaj. Ponovo osjećam kretanje. Sve se vraća, poprima prvobitni oblik. Ja se krećem, oni stoje. Idem prema cilju, a usrani grad je povremena neminovnost koja zadesi čovjeka u pokretu.

Napolju je vrućina. Glavna odlika vrućine, kao takve, je da je nepodnošljiva. Otvaranje prozora nije ni malo pomoglo, a u prokletoj krntiji sa točkovima, koju je nekakva budala od mehaničara dostojanstveno krstila kao automobil, situacija me odavno dovodi do ruba ludila. Skinuo sam košulju, više da je spasim, nego da se rashladim, tako da je potkošulja pala u borbi sa znojem kao istinski junak. Utopila se u tjelesnim izlučevinama, koje su je, praćene psovkama na račun sunca i ljeta, dotukle i pretvorile u nešto što je više ličilo na kožno oboljenje na meni, nego na komad odjeće. U ovom trenutku, sve što želim da uradim je da izbacim glavu kroz prozor kao pas, da glasno dahćem i lajem na prolaznike, ushićen zbog neprirodne brzine kojom se krećem i vjetra koji božanstveno vijori svuda oko glave. Ljudske konvencije, međutim, kažu da je daleko kulturnije izgledati kao antropomorfna pihtija, trpiti neugodnost i pustiti bijes da se nakuplja, nego dati sebi oduška na bilo koji način. Na kraju krajeva, odakle bi crpili komentare na račun vremena, koji su gotovo uvijek početak razgovora? Kako bi sve krenulo? Šta bi rekli jedni drugima? Ništa? Slabije.

Moram naći parking. U ovakvim gradovima, obično se sve vrti oko parka, tako da ću početi odatle.

Parkiravši auto, izlazim napolje i zatičem situaciju u kojoj sam bio mnogo puta, ali je uvijek neobično i zanimljivo ponoviti iskustvo. Svi ljudi koji su napolju u mojoj blizini, bilo da se kreću, stoje, sjede u kafani, paze na djecu koja se igraju, svi me prate pogledom ispod oka, istovremeno se praveći da ne primjećuju ništa. Više puta sam bio u iskušenju da napravim nagao pokret, na smrt ih prepadnem i gledam kako reaguju. Socijalna psihologija nije moj domen, tako da vjerovatno ne bih donio pravi zaključak na osnovu takvog istraživanja. Mizantrop u meni bi pohrlio u tvrdnju da su svi ljudi smradovi po egzistencijalnoj inerciji, ali vjerovatno ne bi bio u pravu. Ima tu nešto više, nešto skriveno što stvara naboj i netrpeljivost, usmjerava poglede mržnje u okrenuta leđa i hrani sujetu svakom Nikoli Nikoliću i Petru Petroviću ovog svijeta, koji je zapeo u jednom od ovih mjesta i može samo da čeka da ga struja života nanese na ventil kroz koji bi sebi dao oduška, kao što je, na primjer, tip koji izlazi iz krntije na parkingu, mokar od znoja, u košulji, blijedim farmerkama i patikama koje su bile hit pretprošle godine. Kada je ventil napokon naišao, dotični shvati da je zaboravio kako se takvo nešto koristi, pa odluči da se pusti struji da ga obrne još jedan krug kroz sistem, koji je odavno pun žabokrečine i govana. On u stvari i ne zna drukčije, nego da otvorenih usta grabi prljavštinu koju mu život baca u usta. Nešto tjera ljude da se tako ponašaju, zbog toga ću što prije da se maknem sa ulice i pustim ih da se vrate virovima koji ih vuku prema ništavilu.

Prvi korak je kafana. Moram pronaći pravu kafanu. U današnje vrijeme, skoro na svakom ćošku se može naći kafana u kojoj će konobar poslužiti hladno pivo i toplu kafu. Samo jedna kafana, na svakih hiljadu, sadrži istovremeno konobara koji raspolaže svakojakim informacijama, dok u nju istovremeno dolaze ljudi koji vole da uzimaju od njega informacije, nudeći u zamjenu, naravno – informacije. Potraga za takvim mjestom znači ispijanje mnogo piva u mnogo različitih lokala. Da bih postigao takvo nešto, moraću prvo da jedem.

Nemam puno vremena, pa se odlučujem za brzu hranu, hamburger da budem konkretan. Kada jedem hamburger, ili nešto slično, koristim jedan trik da utvrdim gdje je takva hrana kvalitetna. Tražim kuvara koji gunđa dok peče. To je znak da mrzi svoj posao, tako da svaki hamburger koji ispeče bude savršen, jer je napravljen sa mnogo truda, u inat Bogu, Proviđenju i svim silama svemira koje su ga stavile na to mjesto koje mrzi. Mržnja ga motiviše da dobro radi i puni mesom zahvalne želuce, od kojih ni moj nije izuzetak. Hvala mu na promašenom zvanju.

Počeo sam potragu za pravim mjestom. Sledeći korak ka cilju. Dosadašnje iskustvo nalaže da se iz prvog pokušaja nikad ne može pronaći pravo stecište muških tračara, to je već postalo pravilo. Iz tog razloga, u prvoj kafani u koju sam ušao, uzimam najmanje pivo koje imaju i glumim nelagodu i žurbu. Da znam, vruće je. Jeste, gore je nego ikad. Ne, nisam odavde. Da, samo sam u prolazu. Hvala i doviđenja! Idemo dalje.

Malo pivo, jedna cigareta. Malo pivo, jedna cigareta…

Savršeno igram ulogu provincijalca koji se divi ljepotama mjesta u koje je svratio „da se sakrije od najgorih sati u danu“. Žrtva latentnog alkoholizma koji prepuštanje čarima bilo kojeg mjesta tumači kao posmatranje slike koju o okolini daje dno krigle.

Disciplinovano pijem. Daleko sam od svog maksimuma.

Malo pivo, jedna cigareta…

Napokon, nekoliko rupa kasnije, čini mi se da sam nabasao na pravu adresu.

Lokal izgleda kao da je nastao adaptacijom nekakvog hodnika. Užasno je uzak i dugačak, najviše zbog toga što se zaista prostire u dužinu, više nego u širinu, ali i zbog nedostatka vizuelnih referenci koje bi dale tačne informacije o dimenzijama. Šank, koji se nalazi sa desne strane ulaza, pruža se nekoliko metara u dubinu prostora. U osnovi, radi se o ogromnoj, prelakiranoj dasci od hrastovine, na mnogim mjestima izgrebanoj dodavanjem pepeljara i krigli, posađenoj na zid od sitne cigle. Načičkan je visokim, barskim stolicama od drveta, sa velikim, mekanim jastucima presvučenim lažnom kožom koja se izlizala do deranja. Posljedica svakodnevne izloženosti alkoholičarskim dupetima koja su presvučena farmericama sa buvljaka i stalno se pomjeraju lijevo i desno, pokušavajući naći onaj jedan centimetar prostora u kojem će hemeroidi prestati da stvaraju nelagodu. Sa lijeve strane kafane nalazi se nekoliko niskih stolova sa stolicama, poredanih uzduž velikog, zamračenog stakla. Njihova svrha je da zadrže slučajne prolaznike kojima je svejedno gdje sjede, jer obično na takva mjesta zalaze u krajnjoj nuždi.

Odlučio sam da prihvatim tu ulogu i sjednem za jedan od tih niskih stolova.

Za šankom sjedi nekoliko polupijanih ljudi, naočigled nezainteresovanih za stranca koji je upravo ušao u njihovu „bazu“ i sjeo za jedan od „onih stolova“. Dvojica koji sjede zajedno na sredini šanka, vode živ razgovor sa konobarom. Kolovođe. Vrše razmjenu informacija.

Jasno je da ovo nije kvorum ove skupštine. Biće njih još, mnogi su još na poslu. Kada ostali napokon dođu, ova dvojica će biti puni svježih priča koje su čuli od konobara, tako preuzimajući perjanicu i vođstvo ovog plemena, apsorbujući svu atraktivnost koju ono sa sobom nosi. Oni će pričati, njih će se slušati. Oni će dati smisao još jednom danu, oni će biti izgovor za dolazak ovde. Njihova sujeta je megasujeta, matrijarh svih sujeta na ovom mjestu. Na sise hrani ostale male sujete koje se poslušno redaju i sišu mlijeko sačinjeno od beznačajnih i besmislenih informacija, puneći metafizičkim katranom šupljine gdje je nekad bila duševna ektoplazma.

 – Veliko pivo, molim!

Palim cigaretu i posmatram. Niko ne obraća pažnju na mene, još ne. Moram da se infiltriram u ovu skupinu. Moram doprijeti do njih, ali da izgleda kao da su oni odlučili da me prime u društvo. Socijalni diverzant kreće u akciju!

Otprilike na polovini puta do dna prve krigle, naručujem votku i velikodušno mašem rukom u širokom luku, nudeći ostalima piće. Jedan za šankom prihvata, drugi se zahvaljuje i izvinjava što neće, ali ide kući. Ustaje i izlazi. Glavna dvojica odmahuju glavom ne okrećući se. Ostali prisutni velikodušno prihvataju.

Dobro. Još je rano. Pokušaću kasnije.

Kafana se polako puni populacijom koja je tipična u ovakvim okruženjima: izbjeglicama iz porodičnih ratova, ljubiteljima opuštanja uz čašu i priču, strastvenim alkoholičarima koji robuju na poslu da bi sebi ovde dali oduška, pokojim boemom i ostalim ljudima koji su preslikani sa slika saluna divljeg zapada, samo im je nemarni plagijator zaboravio nacrtati šešire i dodati mamuze na obuću.

Pijenje i priča polako uzimaju maha. Kvorum je skoro postignut. Jedan od dvojice glavnih, desni, sve se više okreće i provjerava broj ljudi u kafani, kao i njihove identitete. Nastup samo što nije počeo. Šansa samo što se nije ukazala. Naručujem još jedno pivo i votku. Počinjem da glumim alkoholni zamor, neka misle da padam pod uticaj pića, biće lakše.

Negdje pred kraj druge krigle, na vratima se pojavi manja grupica ljudi i odmah pohrli u srdačan pozdrav sa glavnom dvojicom. Dakle, to je to. Počinje natpričavanje. Hronična logoreja može da ispolji sve svoje simptome bez osude, jer ona je i razlog ovog okupljanja, bar za ovu dvojicu. Ispijam pivo i naručujem još jedno. Iniciram naizgled spontano ćaskanje sa konobarom, čisto da pridobijem par očiju i klimanje glavom kada mi to bude potrebno. Ovo pivo pijem polako, trebaće mi.

Priča eskalira do tačke nepodnošljivosti. Potreba za pažnjom odvodi ovu dvojicu u nove dubine pakla, gdje ništa nije sveto, sistem vrijednosti je okrenut naopačke i što niže padnu, to više pažnje i odobravanja dobijaju. Blaćenje se spiralno širi i počinje da zahvata sve šire aspekte života ovog grada i njegovih žitelja. Ulagivanje i odobravanje počinje da liči na aplauz i povike masa koje su hipnotisane političkim govorima. Imam čast da gledam plebejsko ispiranje mozga uživo.

Nažalost, nije prvi put.

Priča je pomalo izmakla kontroli i došlo je do neizbježnog. U kontekstu koji nije bitan za ovu priču, napravljen je komentar na koji su se nasmijali samo autori, dvojica za šankom. Presjekli su svoj smijeh zajedno, kao da su vježbali, i pogledali prisutne, ne vjerujući da se niko ne smije.

Evo prilike! Otvaram padobran i slijećem u centar!

Glasno sam se nasmijao i odobrio komentar, zatim uputio repliku. Ćutali su kratko, pa odgovorili glasnim smijehom, a ostali su se pridružili. Odmah sam ustao i prišao šanku. Još dok sam prilazio, rekao sam konobaru da sipa meni i njima votku. Pogledali su mene, zatim konobara. On ih je pogledao široko se smijući i klimnuo glavom. Podrška je na mjestu i u pravo vrijeme. Hvala lijepo! Stavio sam na šank pivo koje sam cijevčio, čuvajući ga za ovu priliku, a veselo nazdravio votkom i ispio je naiskap, zatim naručio još po jednu. Uspio sam. Opet.

Sjedim sa kolovođama i živo učestvujem u razgovorima. Navodim analogije slučajevima koje iznose, ogovaram, omalovažavam, vrijeđam i uživam u pažnji koja mi je uručena zauzvrat. Gadim se samom sebi, ali me oni obožavaju. Korak bliže cilju. Samo to je bitno.

Veliko pivo i votku molim.

Opet isto, opet isto, opet isto…

Nakon nekog vremena, atmosfera u kafani je poprimila ustrojstvo solarnog sistema. „Najvreliji“ objekti su u sredini i oko njih se sve vrti. Alkoholisanje je postiglo stabilan ritam koji mogu držati danima, goste kafane polako odvodi u delirično stanje gdje se određeni pojedinciokreću slušanju muzike, a drugi polako uzimaju učešće u priči koja jenjava. Pauze su sve duže, oči polako počinju da suze na pomen boljih vremena, a konobar počinje da uživa u pauzama između tura, dajući svoj doprinos otvorenom dijalogu bez smisla.

U trenutku kada su vjerovatno svi zaboravili da je moguće izaći odavde, da na ovom lokalu postoje vrata, na njima se pojavi omalen čičica. Efekat njegove pojave na prisutne se može porediti sa izlascima na binu poznatih pjevača i muzičara. Atmosfera je eksplodirala od jeke i aplauza. Svi su ga tapšali po ramenima dok je prolazio kraj njih. Krenuo je prema stolu u najudaljenijem ćošku, zastao na kraju šanka, podigao ruku u zrak i mahnuo kažipstom u krug nekoliko puta. Ponovo salva dreke i aplauza.

Dok je činio pokret koji je prethodio nesnosnoj galami, uhvatio sam priliku da ga detaljno osmotrim. Neuredna, sijeda kosa virila je ispod crnog kačketa. Duga brada potpuno mu je prikrivala lice i prelivala se poput nabujalih brzaka preko kragne sivog sportskog sakoa, koji je krio konture torza, ali ipak otkrivao da unutra stanuju samo koža i kosti. Na nogama crne farmerke, na stopalima maslinasto zelene patike, poznate kao „starke“. Izgledao je kao bilo koji prosjak kojeg sam sreo u ovakvim mjestima, osim jedne pojedinosti. Sva odjeća na njemu, od kačketa do patika, bila je potpuno nova!

Okrenuo sam se ka konobaru da iznesem ovo zapažanje i zatekao novo pivo i votku pred sobom. Objašnjenje je uslijedilo kao reakcija na moj zbunjeni izraz lica, ali ne od konobara, nego, naravno, od dva gospodina čiji kombinovani kvantitativni dnevni fond riječi, usuđujem se tvrditi, zalazi u šestocifrene brojeve.

Priča je bila donekle zanimljiva, mada predstavlja kliše ostvarenja sna svakog malog čovjeka. Penzioner, na ivici smrti od gladi i nemaštine, nema nikog svog na ovom svijetu. Vrzma se okolo, čami pred bankom na dan isplate i ne odustaje od svoje rutine sve ostale dane. Rutina se sastoji od sjedenja u parku, sjedenja u ovoj kafani i igranja lotoa. Svaki dan je isti, sve dok jednom nije osvojio milionski iznos. Svi su mislili da slijedi velika promjena, ali do nje nije došlo. Promijenile su se dvije stvari. Kupio je novu odjeću i ukinuo plaćanje pića i hrane svima ostalima kad je on u blizini. Sve u svemu fin čova.

Priča me nije pretjerano iznenadila, ali sam nabacio masku iznenađenja, čisto da udovoljim pripovjedačima, koji su se svojski potrudili da ovo predstave kao događaj koji je ekvivalentan otkriću točka, događaj koji je učinio od svih u ovom mjestu bolje ljude i unaprijedio društvo kao cjelinu.

U stvari, svi su se pretvorili u parazite, a mnogi od njih vjerovatno počeli dolaziti ovdje nakon njegovog dobitka, ali to je misao koju sam zadržao za sebe iz ubjeđenja da neće oduševiti moje nominalne domaćine u ovoj fazi alkoholnog meča.

Zahvaljujući velikodušnosti siluete u ćošku, veče je izgledalo kao da tek počinje. Svi su se razbudili i navalili na alkohol, revitalizovani novoprobuđenom pohlepom koja je rastjerala pospanost, ali ostavila pijanstvo. Razgovor je postao kakofonija glasova koji se stapaju jedan sa drugim, ne ličeći ni na šta i ne vodeći ničemu. Jedine pauze koje su se pojavljivale u ovoj nesnosnoj galami su bile zdravice u čast čiče. Kratki hvalospjevi koji su imali funkciju ugađanja sujeti i podilaženju pod kožu.

Ritam pijenja je počeo da ima učinka i na mene, iako mi ništa od ovog nije ozbiljno smetalo. Sa alkoholom stalno drugujem, godine svakodnevnog treniranja u pivu i žestokim pićima rezultovali su spremnošću koja mi je višestruko koristila, a ni večeras nije bila izuzetak. Čuvao sam razum van domašaja piva i votke, tako da fokus mogu držati na sledećem koraku, koji će, ako sam dobro procijenio situaciju, nastupiti ubrzo.

Završio sam svoje pivo, ispio još jednu votku, i ustajanjem sa stolice naglasio da se povlačim iz daljeg toka ove večeri, koja se za njih neće brzo završiti. Svi prisutni su se razočarali i počeli da preklinju da ostanem. Nudili su da ostanem i pijem, obećavajući konačište u svojim domovima, društvo i zabavu, jednostavno sve što su imali da ponude. Razlog tome je bio moguće rasipanje društva, jer pijani ljudi pate od grupnog domino efekta –  ako krene jedan, odoše svi. Rekako sam im jednostavnu istinu, ja nisam iz ovog grada i bez mene tek mogu da rade šta hoće, jer onda neće biti nikakvih „svjedoka“. Kao da su uvidjeli ovu ugodnu istinu, koja im prije nije pala na pamet, prestali su da se bune i počeli da se srdačno pozdravljaju. Bila je to jedina iskrena stvar koju sam vidio u ovom lokalu, a bio sam ovde veoma dugo, ako u računicu uzmemo efekat koji alkohol ima na prostor – vrijeme.

Polako sam se izmicao, pozdravljao, obećavao ponovni dolazak čim mi se pruži prilika. Glumeći dirnutost, zamolio sam konobara da mi da kriglu iz koje sam pio kao uspomenu na ovo predivno mjesto, gdje slučajno zalutah i, sasvim neočekivano, provedoh nekoliko prelijepih sati u ugodnom društvu. On mi je dao kriglu, prethodno je opravši. Uzeo sam je uz obećanje da ću svaki dan piti iz nje i sjećati se svih i svega, sve dok ponovo ne dođem.

Ostavivši ih u uvjerenju da mi je stalo do svega što se dešavalo, polako teturajući, napustio sam ovaj lokal. Napolju je došlo do drastične promjene u odnosu na trenutak ulaska u kafanu. Bila je noć, bilo je svježe i bilo je tiho. Udahnuo sam nekoliko puta i stresao sa sebe masku pijanstva, koja je već počela da mi žulja intelekt i stvara nelagodu u glavi. Odmakao sam se dvadesetak koraka od vrata prema sledećoj zgradi u nizu, zapalio cigaretu i čekao. Trudio sam se da ne razmišljam, već da samo izoštrim čula i izbjegnem nepotrebnu preeksponiranost, kao krokodil koji se otvorenih usta sunča na obalama Nila i skuplja energiju za dalje djelovanje. Bistrio sam dušu za sledeći korak.

Ne znam koliko je vremena prošlo, ali sigurno nije mnogo, kad su se vrata lokala ponovo otvorila, puštajući glasove i muziku da se nakratko prospu po ulici, otkrivajući atmosferu unutra, koja je potsjećala na grudvu koja se kotrlja nizbrdo. Ludilo je u skladu sa brzinom dobijalo veličinu, bez naznaka skorog prestanka. Na vratima je stajao bogati čiča. Nešto je progovorio gledajući unutra, ali je bilo nemoguće razaznati o čemu se radilo. Potom se, teturajući, zaputio u pravcu suprotnom od mene. Izgleda da mu je dodijalo svo ulagivanje i udvaranje kojem je bio izložen, pa je odlučio da završi za večeras.

 Bio je alkoholičar, to se vidjelo jasno iz njegove pojave, ali se dalo naslutiti i iz priče koju sam čuo o njemu. Vrijeme koje je proveo u kafani i piće koje je popio su od njega načinili skršenu ljudsku olupinu vrijednu žaljenja, koja se polako kotrljala po ulici, nastojeći da odredi pravac i da smisao svom kretanju. Krenuo sam za njim, pazeći na udaljenost, čvrsto držeći za ručku kriglu koju sam dobio kao uspomenu.

Došavši do uzanog prolaza između dvije zgrade, skrenuo je i nestao u tmini koja je vladala unutra. Ubrzao sam korak, došao do prolaza i stao. Gledao sam pažljivo unutra, dajući očima vremena da se naviknu na razliku u količini svjetlosti. Nakon par trenutaka, ugledao sam ga. Pokušavao je da se drži jednom rukom za zid, puši cigaretu i piša u isto vrijeme. Blago rečeno, nije mu išlo. Teturao je i posrtao u mjestu, boreći se da ne okrene svoje crijevo na sebe, ali nije odustajao od cigarete. Čovjek koji živi po principima u svakom trenutku.

Uzeo sam još jedan gutljaj čistog zraka i zakoračio u tamu. Primjetio me tek kad sam mu skroz prišao. U tom trenutku je pakovao opremu nazad u hlače, okrećući se da krene nazad na ulicu. Nije se previše iznenadio. Vid ga je izdao i pokušao je da škiljeći utvrdi identitet osobe koja stoji kraj njega. Napokon, u očima mu se pojavi prepoznavanje. Pokušao je da nešto izusti. Čvrsto držeći dršku, udario sam ga kriglom iz sve snage po glavi. Nije pao, nego se prosuo po tlu, kao smeće koje ispadne iz pretrpane vreće. Ležao je nepomično, isprekidano dišući. Cigareta koju je pušio pala je tik pored njegove ruke. Kolutić žara i stubić dima neće ga spržiti, ali će značajno doprinjeti uvjerljivosti, sve će izgledati prirodno.

Iz džepa košulje, koja je izbjegla borbu sa dnevnim vrućinama, izvadio sam mali špric. Raskopčao sam skupocjeni sako i zadigavši majicu, uvjerio se u istinitost ranijih pretpostavki. Ispod su bile samo kosti prekrivene kožom. Pomjerio sam mu ruku i ubo ga ispod pazuha. Vratio sam špric u džep i namjestio odjeću kako je bila. Sačekao sam minut-dva, čisto da budem siguran. Kad je isprekidano disanje prestalo, uživao sam par trenutaka u potpunoj tišini, koja je ujedno bila i pjesma trijumfa. Zapalio sam još jednu cigaretu i krenuo prema autu, početku zadnjeg koraka.

Neprekidni nizovi zgrada pretvorili su se u crne zidove čemera sa ponekim osvjetljenim prozorom na kojem ljudske prilike mašu u očajanju, boreći se sa letargijom koja se sa ulice premjestila u sobe.

One su usputne stanice koje su se, za neke, silom pretvorile u konačne destinacije. Svi maštaju kako će jednog dana otići odatle, ali se ne pomiču sa mjesta, svezani za vreli asfalt nevidljivim lancima koji im čupaju kožu sa leđa.

Bure sa vrelim uljem koje im do neljudskih muka prži dušu, produžavajući svaki dan do beskonačnosti. Bezdan koji ječi od dreke snova o odlasku i od molitvi koje insistiraju na intervenciji, moleći Boga, koji ih je davno zaboravio, da se vrati i pokaže put odavde,  da pokaže požarni put koji će ih izbaviti iz plamena života koji ih je progutao kao žaba muvu, puštajući ih da se koprcaju unutra u očekivanju neminovnog kraja.

Prilike za bjekstvo iz ovakvih gradova su izuzetno rijetka i cijenjena roba. Neki do njih ne dođu nikada, neki ih drže sakrivene, kao keca u rukavu, čekajući pravu ruku, a neki, opet, slučajno dođu u priliku da odu, ali shvate da nemaju gdje otići. Potpuno apsorbovani, shvate da ih je grad ugradio u svoje zgrade, da ih je život potopio u govna i ostavio da se kisele tako dugo, da je sve ostalo izgubilo smisao. Nema se gdje otići, nema se šta raditi ni sa kim, osim čamiti u svakodnevnici betona i asfalta, sunca i hlada, ljubavi i mržnje, dana i noći.

Slično se desilo čovjeku koji je imao sredstva, ali nije mogao naći put kojim se ide odavde. Dobivši milione, provodio je dane tražeći izlaz iz jednoličnosti, i nije ga našao nigdje drugo nego u smrti. Nihilistički je prebacio lokaciju sreće u sledeći nivo postojanja, oduzimajući ovom preostale mrvice smisla, puštajući da ih pokljuju ljudi-golubovi koji su mu se nakupljali oko nogusve otkad je došao do velikog novca na lotou.

Odlučio je da kupi kartu za sledeći život, da se ukrca na prvi prevoz koji će ga tamo odvesti, plativši skupo opasnu uslugu, sklopivši ugovor sa turističkim agentom smrti – sa mnom.

Potpuno ga razumijem. Zato se nikada ne zadržavam dugo na jednom mjestu, ne dozvoljavam da me proguta iluzija smisla koja se pojavljuje u mirovanju. Iluzija koja uvjerava ljude da se kreću, ostavljajući da gledaju zapanjeno sa jednog mjesta, dok sve oko njih ide dalje i ostavlja ih u prašini sopstvene egzistencije.

Dvije trake magistralnog puta, brundanje motora i hučanje zraka na otvorenim prozorima auta u pokretu su smisao koji mi treba da se održim van kolotečine. Svaki put kada ugledam tablu sa prekriženim imenom grada, osjetim se živim, jer znam da sam opet ostvario svoj cilj. Ostavljam iza leđa još jedno mjesto, još jedan dan, još jedan posao, ostavljam ih iza leđa sa dobrim razlogom:

Svi usrani gradovi izgledaju isto, čak i noću.

Autor: Damir Stakić

Izvor fotografija:trekearth.com, zedge.net, blogspot.com, weheartit.com