07 okt U zdravom tijelu    

Ništa što je očevidno nije istina.

Borislav Pekić

„U zdravom tijelu zdrav duh“, govorio bi Nebojša onima koji bi ga pitali za tajnu njegovoga sjajnog izgleda i odličnog raspoloženja. A često bi ga to pitali.

„U zdravom tijelu zdrav duh“, često bi to Nebojša govorio i samome sebi. Bila mu je to omiljena izreka, geslo, krilatica, motto, credo, poštapalica. Govorio bi si to kada bi se gledao u ogledalu, kada bi vježbao, trčao, plivao, kada bi privlačio zanesene poglede mnogih žena (pa i muškaraca), ali i u podjednakoj mjeri i one drugačije, zavidne poglede (uglavnom muškaraca).

Iako je već bio prešao četrdesetu, Nebojša je bio u top-formi. Geni su mu podarili dobre fizičke predispozicije, ali, znao je dobro, stvar je ipak bila u načinu života, u treningu, u samodisciplini. Ustajao bi rano, trčao prije posla, nakon posla jurio u teretanu, pa na plivanje; hranio se zdravo, nije pušio, popio bi samo kada bi navečer izlazio, jer, budući tako zdrav, dobro je podnosio piće, svakako bolje od mnogih mladih dama koje bi, tolike i raznovrsne, gotovo nakon svakog izlaska završavale u njegovom krevetu, krevetu zakletoga neženje i vječnoga mladića, postajući ovisne o njegovim noćnim performansama.

Ništa, ama baš ništa nije narušavalo Nebojšino savršeno zdravlje; tek tu i tamo, valjda od zdravog preznojavanja, kao da bi ga samo nešto zasvrbjelo za vratom pa bi se počešao, ne pridajući tome nikakvu pozornost.

Na poslu mu je išlo kao od šale, jer tko bi bio najuspješniji agent osiguravajućeg društva nego čovjek koji je svojim zdravim tijelom i zdravim duhom već na prvi pogled opčinjavao i zadobivao povjerenje tolikih klijenata? Nebojša je jednostavno zračio, isijavao energijom: kada bi se nasmijao, kao da bi zasjalo sunce; kada bi se kome obratio svojim šarmantnim glasom, i ta bi se osoba odmah osjećala bolje.

Stoga su ga voljeli svi: i mlade dame, i nešto manje mlade dame, i homoseksualci i biseksualci; i šefovi i podčinjeni, i rođaci i susjedi, i poštari i inkasatori, i kondukteri i taksisti, i djeca i starci, i zdravi i bolesni. Kada bi se u ranu zoru već vraćao s jutarnjeg trčanja, ulica je odjekivala veseljem: jer Nebojša bi se svakome srdačno obratio: i smetlaru, i cvjećarki, i policajcu, i gospođi iz susjednoga stana, a uvijek bi izvukao i nešto sitno za potrebite, pa mu je uvijek slijedio i zahvalan naklon onoga Pjera, invalida u kolicima, ratnog veterana oduzetih nogu, koji je od jutra već prosio na uglu.

E, kako mu je tek taj Pjer bio zavidan, onakav sav slomljen i nikakav, u tjelesnome smislu sušta suprotnost Nebojši. Kako bi tek Pjer volio biti kao Nebojša, vječno mlad, zdrav i nasmijan! Ali Pjerova je zavist bila razumljiva, i nije bila od one zlobne vrste kakvu su prema Nebojši potajice gajili zdravi, ali manje uspješni muškarci. No i takvih je bilo sve manje, jer Nebojša je svakoga osvajao, razoružavao. Kada bi s početka radnog vremena, onako pomno i pomodno odjeven, svjež, istuširan i namirisan ulazio u ured i svojim vitkim, mišićavim tijelom, zanosan poput Bradleyja Coopera ili onog Danca koji glumi Jamiea Lannistera u „Igri prijestolja“, lelujao između stolova, pozdravljajući nonšalantno i veselim gestama svaku kolegicu i kolegu ponaosob, u trenu bi nestajalo jutarnje mrzovolje, i cijeli bi kolektiv počeo disati kao osvježeni organizam, spreman na nove radne pobjede. Sve to, naravno, nije moglo promaći nadređenima, pa je i Nebojša, bez mnogo truda, brzo napredovao u hijerarhiji, sve manje radeći a sve više zarađujući, sa sve više slobodnog vremena za vježbanje, treninge i noćne fizičke aktivnosti, za sve ono što nužno za održanje tijela zdravim, a zdravo tijelo, kako je često isticao, preduvjet je zdravoga duha, pa i obrnuto: u zdravom tijelu zdrav duh!

Krcun nije imao zdrav duh u zdravom tijelu jer nije imao zdravo tijelo; štoviše, Krcun nije imao nikakvo tijelo, jer je Krcun bio – duh. Umro je davno, ne sjeća se više ni kada, a s obzirom na to da je za života bio gadan i zao tip, takav je i ostao i kao duh, pa je, kako to već obično biva s gadnim i zlim dušama, ostao lutati između ovoga i onoga svijeta, ne smirivši se na onome, nego gnjaveći i plašeći ljude na ovome svijetu.

Od svih ljudi ovoga svijeta najviše je htio gnjaviti Nebojšu, ali nije mu baš uspijevalo, jer Nebojša kao da je bio imun na Krcunova opsjedanja. Zato je Nebojša posebno uzrujavao Krcuna, jer je bio toliko zdrava tijela i zdrava duha da Krcun nije nikako pronalazio načina da zaposjedne Nebojšino tijelo. A zainatio se Krcun da zaposjedne upravo Nebojšino tijelo, jer Nebojšino zdravo tijelo bilo je plod želja tolikih živih ljudi, pa kako ne bi za njime žudjelo i bestjelesno biće poput Krcuna, duha kojemu je jedina želja bila da se uvali u neku zdravu fizičku čahuru i da tako prestane lutati između dvaju svjetova.

Ali ne: k’o za inat, svi su Krcunovi napori ostajali uzaludni, jer Nebojša uopće nije primjećivao Krcuna. Drugi, manje zdravi ljudi osjećali bi Krcunovu prisutnost, u najmanju ruku bi se ježili i prožela bi ih neobjašnjiva studen, i mnogi bi brzo kapitulirali, predajući svoje tijelo Krcunovoj vlasti, ali Nebojša ne: kada bi ga pokušavao opsjedati, Nebojšu kao da bi samo nešto zasvrbjelo za vratom pa bi se počešao, ne pridajući tome nikakvu pozornost.

Dugo je Krcun dumao što da učini, kako da slomi Nebojšu i preuzme to prekrasno tijelo; na koncu je ipak odustao, ali nije se predao. Neće njega Nebojša samo tako pobijediti: Krcun će mu se osvetiti. Pa je odlučio zaposjesti neko drugo, manje otporno tijelo, slabije tijelo osobe slabije volje, pa se potom malo našaliti s Nebojšom.

Kada se jednog jutra Nebojša vraćao s trčanja da se presvuče za posao, primijetio je da na uglu nema Pjera: dobrodušan kakav je bio, zabrinuo se je li mu se što dogodilo. No, površan kakav je bio, nije se time odviše zamarao, nego je požurio na svoj zdrav doručak. Dok je vadio džus iz hladnjaka, nešto ga je zasvrbjelo za vratom, ali ovaj put jače, gotovo bolno, i Nebojša ispusti kartonsko pakiranje na pod. Okrenuo se da vidi ne leti li uokolo kakva osa, jer ovaj je svrbež više sličio na ujed. I imao je što za vidjeti.

Pred njim je stajao Pjer. Stajao je, jer nije bio u kolicima. Stajao je na deformiranim nogama, prkoseći fizikalnim zakonitostima. I cerio mu se izobličenim licem.

Pjer je progovorio tuđim, gadnim i zlim glasom, glasom Krcuna, koji je zaposjeo invalida:

„U zdravom tijelu zdrav duh! A u bolesnom tijelu bolestan duh, ha ha ha ha ha!“

Dok se Nebojša grčio hvatajući se za srce razoreno smrtonosnim infarktom, nije uspio osvijestiti što se zapravo događa, u što se to Pjer uvrgao, ali stigao je ipak, u trenu, shvatiti štošta: na primjer, da nitko nije vječno mlad, da nitko nije savršena zdravlja, da je logika neumoljiva, i da svaka istina ima svoje lice… i svoje naličje.

Denis Peričić

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „U zdravom tijelu“ posebno je izdvojena na konkursu „Priče o telu“).