24 sep U ZASJEDI

Osvanuo je još jedan dan u Raju.

Kako moja najdraža inspiracija ima običaj da mi uvijek dođe nenajavljena i u nedoba, odlučila sam da mi je najpametnije da je od sada čekam u zasjedi. Ha, eto ti ga na! Kad ona mene može svaki put iznenaditi, zašto jednom ne bih mogla i ja nju? To nikako neće od mene očekivati.

Najčešće me zna posjetiti kad sam u autobusu ili kad moram na posao. Zna da tada nemam vremena, a ni papira i olovke da sve to zapišem. Ni u telefon više nemam povjerenja otkako mi je „pojeo“ nekoliko kratkih tekstova. U slast mu bilo, ali nećeš više, majčin sine! Ne, ja od sada uvijek i svuda sa sobom nosim mali notes i nekoliko olovaka. Za svaki slučaj, nek’ se nađe.

I tako, sjedim ja u autobusu jutros, kad ono, osjetim kao da mi se neko iza leđa šunja i pogledom me vreba.

Čujem dio razgovora između dvije djevojke koje sjede iza mene: „Jao, baš mi je drago. Koja slučajnost što smo se upoznale!“ Mislim se u sebi: „Draga moja, slučajnosti ne postoje. Sve se događa sa razlogom, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, i to samo onda kad se sve kockice poslože. Ni prije , ni kasnije.“ Ali, svoje misli zadržavam za sebe.

Ipak je to bila samo lažna uzbuna.

Izlazim iz busa i polako se krećem prema parku. Imam osjećaj kao da me neko u stopu prati.
Tu srećem dvije starice i ne mogu a da ne čujem kad jedna od njih govori onoj drugoj:
„Danas mi baš dobro izgledaš. I dobro mi i hodaš. Juče si mi bila baš nešto loše. Nikakva.“ Ponavljam njene rečenice u sebi: „Danas MI baš dobro izgledaš. I dobro MI i hodaš. Juče si MI bila baš nešto loše…“ i mislim se u sebi: „Pa, dobro, bre, ženo draga, nije bila TEBI, bila je SEBI. I zašto misliš da je sve onako kako ti to vidiš?“

Ali, i tu mi se opet misli zaustave. Zid. Ništa. Slijepa ulica. Nema dalje.
„Još jedna lažna uzbuna“, pomislih.
Ova moja inspiracija baš voli da se poigrava sa mnom.

Nastavim dalje kroz park, gazim opalo i suho lišće, udišem svježi vazduh i uživam u prizoru koji nam priroda svake jeseni priređuje, dok u pozadini čujem glas koji dolazi sa razglasa i miješa se sa zvukom nekog turbo folk „hita“. Najavljuje predstojeću predizbornu kampanju, kao i same izbore. Pomislih: „Bože, kako volim ovu zemlju po kojoj hodam. Šteta što to ne mogu reći i za zemlju u kojoj živim.“

I to bi sve. Opet zid. Još jedan. Paf, bum, tras!
Kao da sam u lavirintu i pokušavam da pronađem izlaz iz njega, ali uzalud. Gdje god da se okrenem, udarim u zid.
Izgleda da se moja inspiracija od jutros igra žmirke sa mnom.

Tada ugledah nekog čovjeka velikog nosa kako mi ide u susret.

„Pokušaću još jednom. Možda je tu, ko zna“, pomislih.

Nos. Da, nos.

Neki njime paraju oblake. Ti su bezopasni. I ne umanjuju ni veličinu ni ljepotu neba. Neka ih. Neki drugi svoj nos, pak, zabadaju u tuđa posla. Takvi nosevi su nešto malo veći i opasniji, ali samo ukoliko ih na vrijeme ne otkrijete i ne uklonite. Lakše ih je u startu odstraniti, nego kasnije ignorisati.
Nečiji nosevi rastu dok im se usta otvaraju i zatvaraju, u zavisnosti od onoga što iz njih izlazi. Ti su najgori, ako mene pitate. Takvi se teško ignorišu, a još teže odstranjuju. Sa njima je najbolje ne imati nikakvog posla.

I opet tajac.

Ništa od ove moje zasjede, izgleda. Mora da je lopuža skužila šta sam naumila, pa me sve vrijeme samo zamajava. Ali, neka. Odlučila sam čekati u zasjedi i sad ima da čekam. Neću odustati. Ne, ne. Kad-tad, moraće se pojaviti. A ja ću je dočekati spremna. Ha!

A do tada, dragi moji, ostajte mi zdravo! I nemojte, molim vas, samo pudrati taj vaš divni nosić, nego ga ponekad iskoristite i kako biste nanjušili neke dobre stvari! Zamislite, nos i za to služi!

I uvijek i svuda, svoj vi pos’o, molim lijepo!

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: tumblr.com, ohcuriosity.com