U rukama moje majke

16. маја 2019.

Vjetar je duvao, dok su se u oblacima odigrali neki važni ratovi. Tiho, dugo i dovoljno da spusti sve te suze niz obraz. Baš kao u nekom usporenom filmu, još jednom se vratila svaka riječ jača od mača, štita i kamena. Ne znam gdje prestaje more, ali znam gdje počinje. Počinje duboko u nama, u nečijim plavim očima, u tragovima koje  trebamo ostaviti na obali i nebu dok se budi.  Ne umijemo drugačije, osim da gledamo u plavo, beskrajno i naizgled daleko dok pokušavamo da svu tu daljinu dovedemo u nečije oči, ruke, srce.

Danas sam posmatrala ruke moje majke, ljepše od sunca i  zvijezde koju još nisu otkrili. Posmatram ih kako u svojim pokretima čuvaju suštinu. Zamišljam ih da svojom nježnošću zaustavljaju ratove, griju promrzla srca i svojom čvrstinom donose smiraj.  Čini se da su te ruke nekad čuvale sve one sjajne zvijezde i pravile novi poredak u svijetu.  Sigurna sam da bi te ruke spasile izgubljene srne u daljinama zelenih šuma. Svaki put kad pomislim koliko je teško tim rukama dok gube snagu i brinu, čini mi se da jedna ptica umre od tuge. U njenim rukama bi svaka bubamara pronašla utočište i bila spremna na još jedan novi let.  Ne umijem da objasnim toplinu koju donese bez riječi, tiho, sporo i nježno. Ona je tu da zaliječi svaku ranu i donese melem od sna. Ponekad pomislim da nisam dostojna tih ruku i da nemam snage da uzvratim toliku dobrotu. Voljela bih da za nju mogu pomjeriti planinu, ugrijati more i sakriti svaki oblak pun nemira. U svakoj riječ ju vidim i  bojim se da neću umijeti opisati onako kako zaslužuje. Brinem da ću riječima umanjiti tu snagu koju nosi u oku, sjaj što se ne opisuje već za koji se  živi.  Ona je moje proljeće bez kiše i oluje. Sunce koje hoda, diše i živi gledajući sve te topline ljudskog srca. Opet sam zaspavala na tim rukama i pronašla mjesto za bijeg od besmislenih ratova. Osjetila sam da je važno sve ono što se rađa u njima. Rodilo se milion polja cvijeća u kojima ljubav ne umire uz muziku, već traje i kad se ono pretvori u beskorisnu biljku.

Opet sam ju posmatrala negdje između trave koja se tako visoko pružala niz put. Osjetila sam da bježim od tmine i tuge duboko zaronjena u sjaj njenih očiju.  U nekom cvijetnom goblenu vidim da uljepšava stvarnost u daljinama. Zauvijek sam zaspala na tim rukama, tiho, tiho…

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com