U potrazi za smećem

Beograd. Grad u kome sam rođena, mesto u kome sam odrasla. Volim svaki prokleti ćošak ovog grada. Najveći problem uvek su ljudi, ali ne toliko ljudi koliko neljudi koji su postali žrtve sistema, krize i nemaštine.

    Nije se navršila ni nedelja dana otkako sam, na ne baš ljubazan način, objasnila lokalnom klincu da se limenke ni u kom slučaju ne izbacuju kroz vrata autobusa. Ulazim u autobus, iznad moje glave proleće limenka, a ja počinjem da vičem:

– Ma ko je mogao da uradi tako nešto?

 Mali me pogleda, pa reče:

– Pa, ja sam.

      Počela sam da „drobim”, kao što je meni moja majka nekada, svesna da dečka baš briga šta ja pričam. Promenila bih sve, a ne mogu ništa. Urođeno nevaspitanje prenošeno sa kolena na koleno ne može se iskoreniti. A opet je kriva sredina koja nas je napravila neljudima, a faktora zaslužnih za to je mnogo. Svi se vode onom čuvenom našom: „Kad može on, mogu i ja”. On je bacio opušak, ja ću celu paklicu.

smece_blacksheep.rs (2)

      Sa druge strane – Beč. Grad u kome živi oko 180 hiljada Srba, ali onih probranih, finih gastarbajtera. Ove godine ostvarila sam svoju želju i sa drugaricom posetila ovu metropolu. Pre samog početka  putovanja, ushićeno sam „guglala” šta je bitno posetiti, jedva čekajući da vidim Katedralu Svetog Stefana, dvorce  Šenbrun i Hofburg. Sada se svih građevina sećam samo kada ponovo pogledam fotografije. Ono što mi je ostalo najupečatljivije je to koliko je Beč (bolesno) čist grad. Rekla sam svojoj Dragani:

– Dajem ti deset evra ako nađes bačenu flašu!

 U toku celog fakultativnog obilaska njihovog „ringa”, tj. najužeg centra grada, mi smo tražile jednu prokletu flašu. Nismo je našli.

    Ovo nije klasičana priča. Ovo nije pljuvanje po gradu koji volim i u kome sam odrasla, pa čak ni po ljudima. Ove reči predstavljaju vapaj i poziv za pomoć. Naš grad jeste prelep, slobodno rečeno, Iep je koliko i Beč. Njegovu lepotu kvare (samo) gomile i gomile smeća. Muka mi je više od ljudi koji me gledaju kao ludaka  kada promašim kantu, pa se sagnem da pokupim ono što mi je ispalo. Moja najveća želja je da naš Beograd bude BEO grad, a ne đubrište. Svi bi mi bili „kulturiška” kada bi nas država „oplela” po džepu par hiljada dinara za svaki bačeni opušak, kao što je slučaj kod Austrijanaca. Dakle, nisu toliko krivi pojedinci, koliko državno (ne)uređenje.

P.S. U Beču sam videla svega dva pikavca van kante, na autobuskoj stanici na kojoj se nalazila naša tura spremna za povratak u Beograd.

Autorka: Suzana Trajković

Fotografije: weheartit.com, favim.com

Nema komentara

Ostavi komentar