U koga oblačiš želju?

u koga oblačiš želju?

napolju je kiša

na radiju Arsen Dedić

pita sa kim će biti mlad ako svi ostare

ima nečeg u kiši

u nežnosti kojom pada na kožu

i miluje sva ona mesta

koja samo tebe čekaju

posvađali smo se

zar ne znaš kako smo mi

žene komplikovana bića?

nisam mirna

jer

nisi tu

nikad nisi

ali sad baš želim da si tu

uhvatim sebe

da sam samo pored tebe mirna

jbg

jbg

jbg

mogla bih ovako do sutra

a onda ponovo okrećem tvoj broj

i ruka mi se trese

i ponovo zvoni

i ponovo se ne javljaš

odlazim da spavam

ali vadim ključ iz brave

ako odlučiš sa svratiš

i oblačim omliljenu spavaćicu

koju voliš da skidaš

ako odlučiš da svratiš

ne umem ja ovo

bez tebe

nemirana sam

ponovo imam noćne more

ustajem

šetkam se

setila sam se kako si mi ispričao

da si me jednom video kako tako nemirno

šetkam gore-dole

i da ti je bilo žao mojih stopala

ali nisi ništa rekao

jer sam bila previše zaneta

svojim nervozom

i da te nisam primetila

kako stojiš i posmatraš me

ali ono što ti nikada nisam rekla

da ja tebe uvek primetim

čak i onda kada te ne primetim

tada te osetim

i smirim se

ali se plašim

da ćeš reći

kako je to glupavo

i sve okrenuti na šalu

i ja prihvatam igru

ali sad mi trebaš

jer stvarno ne umem ovo bez tebe

plaše me senke

i onaj sat

koji sam sada navila

ako svratiš

da mogu da kažem

„ha! čekala sam te i onda navila sam da znam koliko je sati a ti znaš koliko ja ne volim satove ali nema veze, sad si tu, i hajde molim te da se ušuškamo onako kao deca ispod jorgana, da i dalje su mi stopala hladna, ne, ostavila sam otvoren prozor ako ti čujem korake; znam da sam luda, ali eto sada si tu, i ja sam bila u pravu, došao si i ja sam znala da hoćeš, da obukla sam je samo za tebe, ne komšije se nisu žalile, što bi se žalile; ma nismo glasni; dobro da, ja jesam…“ a onda zaspimo

sa telima isprepletanim

ti, ja

ja, ti

ne zna se ko je ko

ali nije ni bitno

kože su nam iste

a ujutru se iskradeš

odeš po doručak

u onu malu pekaru na uglu

skuvaš mi kafu

pa me probudiš

ali ne zbog doručka

i kafe koja se hladi na stolu

već da bi mi opisao

kako se to sunce razlilo mojom kožom

i kako sada izgleda kao tečno zlato

a ti bi baš probao to zlato

a kasnije me pitaš

da li sam srećna

naravno da jesam

odgovaram ti

i sve je na svom mestu

 

Autorka: Tamara Petković

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.