U glavi jednog cinika

Sanjao sam jedan čudan san. Kratki rezovi, brzi pokreti i crno beli svet. Sve je bilo na mestu. Film o borbi između dilema, prevazilaženje sopstvenih mogućnosti kroz priču o zabranjenim temama.

Ona i ja i park, negde u Zemunu, sa po kojom ružom koja zaslepljena viri iz betona. Vreme stoji, a ja sam pokretna meta. Njene oči me drže u fokusu i znoj mi se sliva niz nabubrelo čelo. Pulsira mi glava i oči me peku, sunce je negde na mojim leđima. Budi se dan i kroz bezbojnu sliku se prolamaju ljubičasti tonovi. Nisam daltonista, prepoznajem njen osmeh. Kao da je svaki sekund u međuprostoru izgubio vrednost i 20 godina kasnije smo tu, zagledani u oči sadašnjosti. A nekada si mislila da je kasno vratiti se. Da je početak samo jedan, a da želje umiru sa daljinom.

Zabluda je tvoja navika, ali to ti nisam zamerio. Preskočiću analizu grešaka, dovoljno smo izgubili. Pretvarajmo se da smo sami u tvojoj najdubljoj fantaziji, a ja ću te čekati na dogovorenom mestu.
Samo za trenutak zastani i zamisli raj bez nas u njemu.

Sve je prazno.

park-blacksheep.rs
Bog je sam u svojoj veličini, ali mi smo stvoreni za deljenje. Nas je povezala sila, jača od sede brade u hodnicima, iznad nas. Ne želim da se odreknem prava na sreću, a nemam ni snage za to. Uzmi me za ruku i vodi me u svoj dom, želim tamo da rastem. Nisam više mlad, moje strpljenje stoji na ivici ambisa. I vetar sve jače duva.

Povedi me u svoje ponore i ustaćemo zajedno. Ja nisam čovek bez tvoje podrške. Nisam ništa drugačiji od ovih patuljaka, u bašti, iza tvojih leđa. Običan, slab i nepokretan.

Pokreni me.
Budi moj izlaz iz lavirinta moždanih kanala. Zaglavio sam se u svojim mislima. Treba mi tvoj dodir da zaboravim zidove. Nema prepreka za nas, jer naša je snaga u odanosti, a laž je samo obična mrlja na životu.

Mi se tek rađamo sa odlaskom.

Otići znači shvatiti.

I sve je ostalo pogrešno, ja nisam vaš heroj, neću spasiti svet. Gubim svoje sopstvene bitke, na svojoj teritoriji. Ali rat nije gotov i neću dozvoliti da odeš.

Zamisli našu ljubav i ja ću je čuvati večno. Moji su džepovi šuplji, ali u glavi nosim svoje bogatstvo. Ne treba mi ništa drugo, samo ova klupa na kojoj sediš, zbunjena.

Ako poželiš, moje vreme je tvoje vreme. I ja ću za tebe čekati Godoa. Zbog tebe ću pobediti vetrenjače i napisaću najlepšu pesmu.

I sve to bih ti rekao na klupi, u nekom parku, u Zemunu, ali moji snovi nemaju ton.

Ti odlaziš, a ja ostajem, nem.

Autor: Vojislav Stojsavljević

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.