U ćošku

Sedeo sam u ćošku svoje sobe, dok je napolju je padala teška kiša, lupala po limenim krovovima automobila, kineskim kišobranima i starim crepovima. Brojao sam sate i minute i želeo samo da jun odnese sumorni maj, kao da će sunce odneti sve brige i strahove.

Sedeo sam u ćošku svoje sobe, brojao kolutiće prašine na podu i fleke po zidovima, zarobljen u tom uglu opipljivom barijerom misli, nepomičan.

Sedeo sam u ćošku svoje sobe, mrzeći svaki centimetar malog prostora, bezuspešno šireći krila, vrišteci od tišine, plačući od suše, dok je kiša i dalje tekla.

Sedeo sam u ćošku svoje sobe, potpuno sam, a opet ne tako sam. Ona je bila sa mnom, tu, baš u telefonu, nevidljiva.

Želeo sam da je gledam, dotaknem, da joj kažem neku lepu reč, dam osmeh, uzmem ruku, ali nisam mogao.

Nisam mogao da se maknem, dok je ona lepršala u svom gradu, punom sunca. Delila je osmehe, ulepšavala dane, a ja sam čekao i maštao, u mračnom ćošku svoje sobe.

Autor: Nedeljko Rakićević

Fotografija: tumblr.com

u-cosku-blacksheep.rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.