Tufnasta ešarpa

Jutros sam se probudila u pet i trideset.  Probudio me cvrkut malih smrznutih vrabaca na prozoru. Onih koje hranim svako jutro i znam da sam im potrebna.  Muzika je svirala lagano u obližnjem kafiću, dok je neka žena spremala lokal za novi radni dan.  Činilo se kao da je svakim pokretom nježno provlačila note kroz svoje prste. Dinamično, snažno i istinski! Osjeti se tmina koju samo jesen umije da udesi.  Ruke su mi hladne, dok se bespomoćno krećem ka vratima. Osjetim da me boli glava, iako znam da će sve to proći. Sve što započne ima svoj sklad, nježan i poseban. Poseban u onoj mjeri da svaki put pokaže koliko je potreban da koraknemo.

Opet sam naljutila majku, zbog banalnosti, gluposti i nečega što mi nije bilo potrebno. Svaki put se bojim šta će biti kad odem. Negdje u nedogled daljina, tamo gdje ću biti daleko od njenog zagrljaja, sama, bespomoćna i odgovorna za sebe. Znam da je možda vrijeme da odrastem, ali ne mogu da se pomjerim od njene ešarpe i krupnih tufnica koje griju najhladnije djetinje srce.  Ne znam da li ću ikada moći tako voljeti poput nje?! Hrabro, iskreno i potrebno. Njene oči zaustavljaju ratove, hrabre male laste da ostanu još koji dan i ne odu odmah na jug. Uče ih hrabrosti i da nije u redu otići čim zagusti. Njen pogled je spasio jednog malog psa od svih nedostajanja. Isti pogled je spasio mene, ovako smotanu, ponekad dosadnu i malodušnu prema životu. Svaki put kad se rasplačem, ona me vrati. Ubjedi me kako za sve postoji još jedna prilika i da nikad nije kasno od starog početka napraviti potpuno nove horizonte. Zbog te sigurnosti mi nije teško da koraknem i kad za korake nemam prostora.  U toj potrebi se moja krila šire, da bih postala hrabrija od bilo koga orla. Orla koji zna kako treba živjeti, da pri tome ne izgovori ni riječ.

Osjetim tišinu, studen i jesenju memlu koja se krišom primiče k meni. Lijepo će biti ako zatvorim oči na trenutak. Tada ću vidjeti milion ptica sa otoka. Možda se pojavi galeb koji se tako ponosno udvarao morskim talasima. U mom rancu će biti mnogo knjiga o suštini. Tada ću znati da je suština u meni, tebi, duboko u nama. Biće sve u redu, čim prođe zima i osjetim oštri pijesak sa otoka.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.