05 jun Tu spas mene

Znate koliko djeca vole da se igraju žmirke? Za njih ne postoji ništa ljepše od sakrivanja od onog koji žmiri, iščekivanja njegovog dolaska na nekom skrovitom mjestu, smirivanja daha na nečujno pućkanje vazduha, tek da se ne izdahne, i napokon, navale adrenalina kada se sjure prema mjestu gdje će se „tu spasiti“. To je nešto najljepše što se može dogoditi djetetu, taj uspijeh, taj spas u malom kvadratu iscrtanom bilo gdje, na bilo kojem zidu, drvetu, ili saobraćajnom znaku. Izvanredan osjećaj!

Barem je bio dok sam ja bio dijete, a to je bilo podavno.

Jedna igra žmirke, odnosno jedan događaj tokom igre žmirke, za mene je označio početak drugačijeg puta kroz djetinjstvo, obilježio je startnu liniju staze ispunjene noćnim morama i nerazumijevanjem, stavio mi biljeg na čelo koji je otjerao sve ljude od mene i učinio od mene ono što jesam.

Bio sam kod djeda na ljetnom raspustu. Naravno, na selu sam imao svoju „seosku ekipu“, koja se sastojala od nekoliko lokalnih derana i par nas koji smo dolazili u selo iz istog grada i time činili „ogranak“ djeci koja su tu živjela i išla u školu.

Da bismo izašli iz „ogranka“ u toku svakodnevnog igranja po okolnim livadama i na mjesnom poligonu, morali smo se, mi iz grada, istaći nečim, obilježiti sebe, dati do znanja lokalnoj djeci da smo jednako neustrašivi i navikli na zmije, miševe, žabe, rogonje, mrmke i sve ostale proizvode satanine dokolice koje su nam tjerale žmarce niz, a dlake uz leđa. Morali smo, dakle, da se dobro pokažemo, pa da promjenimo stranu, a samim tim steknemo i određene prednosti u odnosu na ostale dječake i djevojčice. Biti iz grada i neustrašiv je bilo posebno privlačno svoj djeci. Takvo dijete je uživalo posebne povlastice na svakom koraku, svake igre, svakog dana, tako da je to bila titula vrijedna truda, iako nije imala ni ime koje bi je jasno izdefinisalo.

Tog jutra kad sam napustio djedovu kuću, bio sam odlučan da iskoristim dan da preuzmem tu laskavu titulu i uvjerim, prvenstveno sebe, a i ostale, da sam dečko koji se ne boji ničega i, kao takav, zaslužujem pažnju koja će mi neminovno biti ukazana kao primarna pozitivna posljedica.

Našao sam se sa ekipom i ušao u ugodnu diskusiju kreiranja plana i programa za predstojeći dan. O, biće on ispunjen najzanimljivijim igrama, samo je bitno da ih rasporedimo tako da se ne ponavljaju često i da nisu nešto što smo radili prethodnog dana. Jedna aktivnost je, kako god okreneš, bila uvijek dobrodošla i nikada nije morala da čeka na termin – fudbal.

On je bio prvi i zadnji na rasporedu. Uvijek.

Zaigrali smo najvažniju sporednu stvar na svijetu.

Čak i da sam bio dobar igrač, to mi ne bi mnogo pomoglo. To je kao da šampion u bilijaru dođe u seosku krčmu i zaigra sa lokalnim pijancima partiju „devetke“ na kvrgavoj šperploči obojenoj u zeleno i dostojanstveno nazvanoj bilijarski sto, sa oklagijama sa kojih pri svakom udarcu u heravu kuglu poleti oblak brašna. Tu, u takvim uslovima, sva spretnost u sportu pada u vodu.

Tako je bilo i sa mojim fudbalom.

Teren je išao blago uz brdo na jednu stranu, golovi su bili pritke koje su ukradene iz nečijeg zasada graha, a lopta je možda bila lopta u svom prethodnom životu, ali je zaista teško podnosila ovaj zagrobni život, koji ju je dopao i deformisao u kolekciju fleka i grba, sa ponekim parčetom kože između njih.

Ovaj sport, za koji su svi mislili da je fudbal, ali to zaista nije bio, nikako nije odgovarao mojim planovima za dan. Zato sam za drugu igru insistirao da igramo žmirke. Nakon nekoliko došaptavanja i gurkanja, uspio sam da pridobijem par autoritativnih momčića i moj prijedlog je bio usvojen.

Bio sam spreman da zasijam.

Odlučili smo da se igramo u krugu napuštene pilane, koja je radila u vrijeme kad je pruga bila revolucionarna. Njeno ogromno dvorište, dvije napuštene zgradice i iskrzan pružni prilaz sa fosilima teretnih vagona bili su idealni za sakrivanje i partije koje će dugo trajati.

Javio sam se da prvi žmirim, tako da mogu da dokažem svoju spretnost u pronalaženju.

Odlično sam prošao. Tek dva klinca, od nas petnaestak, su mi umakli i nadmudrili me. Ostali su bili previše slabi, čak i da bi ih nazvao lakim plijenom.

Sa ovakvom partijom privukao sam ogromnu pažnju na sebe. Znao sam da sam na pravom putu. Ako uspijem da se dobro sakrivam do kraja igre, vjerovatno ću biti u glavnoj ekipi već i prije ručka.

Došao je red i na mene da se sakrijem. Bez mnogo razmišljanja, odlučio sam da se popnem na krov jedne od zgradica i, leškareći na krovu, mirno dočekam kraj partije. Opasnost starih crijepova me tada nije mnogo okupirala, a nije ni trebalo, kako se poslije ispostavilo.

Otišao sam sa zadnje strane zgradice da potražim oluk uz koji bih se popeo, kad sam primjetio veliku rupu u ogradi dvorišta. Instinktivno sam promijenio plan i odlučio da ostanem na zemlji, ali da proširim granice igre na vlastiti rizik. Niko nije rekao dokle smijemo ići, to je bio prilično jak argument, ako uzmemo moje ambicije u obzir.

Odlučio sam da prođem kroz ogradu i zavučem se u poveliku šumu koja je ležala preko zemlje kao pokrov, stvarajući tamu i hladnoću sa čitave zadnje strane dvorišta. Do tog trenutka, jedva da sam bio svjestan postojanja ove šume, a sada će mi dobro doći. Nasmijao sam se zadovoljno i zašao u polutamu misterioznog drveća.

Nekoliko trenutaka sam bauljao kroz gusto drveće, razmišljajući o mogućem mjestu za sakrivanje. U pozadini sam čuo riječi „Ko se nije sakrio, magarac je bio!“ Tragač je krenuo. To je značilo da sam jedini koji se nije sakrio.

Ubrzao sam korak, pazeći da pravim što manje buke, dok sam panično tražio mjesto gdje bih se sakrio. Gledajući svuda naokolo vidio sam, na desetak metara od mene, malu hrpu zemlje i lišća preko koje je bila prebačena nekakva krpa, odjeća ili nešto slično. To je bilo ono što mi je trebalo!

Zaletio sam se prema gomilici svom brzinom, u sebi se moleći da me tragač neće čuti, dotrčao do nje, odskočio sa jedne noge, u letu se odbacio rukom od samu krpu koja je bila na vrhu, premetnuo se na bok, bubnuo na lišće postrance i našao se oči u oči sa mrtvacem!

Zurio sam, hipnotisan, u očne duplje po kojima su gmizali crvi, u usta preko kojih su užurbano trčali mravi, ulazeći unutra i izlazeći van, zurio u posivjelu i nabreklu kožu na obrazima koja se nadimala kako zbog dugog stajanja na vlažnom šumskom tlu, tako i zbog života bakterija i insekata, koji je bujao tik ispod njene površine. Gledao sam netremice u polutrulu glavu, ni sam ne znam koliko dugo, dok napokon nisam shvatio da se bojim, da se užasno bojim! U tom trenutku, jedan avanturistički nastrojen mrav je naišao na moj vrat i odlučio da ga ispita. Golicanje koje sam osjetilo otvorilo je ventile na mojoj duši i sav užas koji sam osjećao je pokuljao van.

Pokušao sam da vrisnem. Obuzela me je ona ista obamrlost glasnih žica koju doživljavamo u snovima, kad vrištimo iz sveg glasa suočeni sa svojim najvećim strahom, a i z usta samo izlasi šištavo hhhhhhh.

Noge mi, na sreću, još nisu bile otkazale poslušnost, tako da sam trenutak nakon neuspjelog vriska skočio i pobjegao dvadesetak koraka od tijela, dalje u šumu, dalje od ograde, dalje od sigurnosti i vesele igre, koja je do prije samo malo okupirala čitavo moje biće.

Okrenuvši se, vidio sam, tek sad sam vidio, da u stvari nisam gledao u gomilicu zemlje sa lišćem i krpom, nego u tijelo čovjeka koji je umro u ovoj šumi, u hlačama braon boje, boje lišća, i u jakni od materijala koji je bilo nemoguće identifikovati, jer je vlaga i šumska fauna dala sve od sebe da je dobro načne i pretvori u dronjak.

Sa ove daljine, naduto lice je izgledalo kao da pravi grimase i prevrće očima, očima od crvi i ustima od mrava. Mrdalo se i okretalo, kao da se kikoće bez glasa i namiguje, kao da zove…

Znatiželja je pobijedila zdrav razum i ja sam polako počeo da koračam nazad. Želio sam da znam kako izgleda, da vidim, samo još jednom.

Došao sam ponovo blizu tijela i ponovo pogledao glavu, ovaj put držeći distancu. Sad sam primjetio da je u pitanju bio muškarac. Ne znam kako, ali se moglo reći, bez ikakve sumnje, da se radi o starijem muškarcu. Nekakav ljudski instinkt omogućavao je identifikaciju na osnovu ničega drugog osim uplašenog pogleda djeteta koje je bilo na pragu puberteta.

Sad sam gledao, nisam zurio, to mi je omogućilo da vidim da su mu ruke i noge bile vezane. Položaj tijela je bio pomalo neprirodan, bilo je nezgodno položeno na lijevi bok, kao da čovjek nije pao i umro, kao da je tu donešen, kao da je… ubijen!

Nova jeza prošla mi je čitavim tijelom i ja sam, prvi put svjesno udahnuo zrak od trenutka kad sam ušao u šumu. Udahnuo sam i osjetio nepodnošljiv smrad. Duša ovog čovjeka možda je uspjela napustiti svijet, ali se tijelo jako mučilo i trudilo da svima stavi do znanja šta se sa njim dešava, samo što, osim mene, niko nije našao dovoljno nepotrebnih motiva da zađe u ovaj kutak svijeta i istražuje ovaj na silu stravičan krajolik.

Još jednom sam pogledao ruke i noge, još jednom shvatio da je ubijen, a po prvi put shvatio da, gdje postoji žrtva ubistva, postoji i ubica. Tad je ispod tijela nešto krcnulo i puklo. Razmišljajući u retrospektivi, to je mogla biti kost koja je popustila pod težinom tijela, ili nešto slično, no tada to svakako nije djelovalo tako. Šta god da je bilo, omogućilo je mom glasu i mojim suzama da slobodno teku iz mojih očiju i usta, još uvijek sačinjenih od krvi i mesa.

Zaletio sam se i preskočio nesrećnog pokojnika, proletio kroz šumu do otvora u ogradi, koji je bio dosta bliže nego što sam prvenstveno mislio, i, vrišteći iz sveg glasa, projurio kroz dvorište pilane, na smrt preplašivši svu djecu koja su u tom trenutku bila na pola partije žmirke.

Svi su se razbježali po ćoškovima dvorišta, gledajući za mnom u nevjerici i strahu, a ja sam, izašavši iz pilane, okrenuo putem prema selu i nisam prestao trčati i vrištati sve dok nisam pao u djedovo krilo i neutješno zaplakao, osjećajući svu silinu straha kojem sam umakao sakrivši se u sigurnost njegove kuće.

Jecajući i šmrcajući, isprekidanim polu-plačem sam objasnio djedu šta se desilo. On je odmah pozvao policiju i time od ovog događaja napravio učinkovito sredstvo za ispiranje jezika po selu i okolini, a od mene napravio napaćenu dušu kojoj treba sva pažnja ovog svijeta.

Roditelji su odmah došli iz grada i nisu se odvajali od mene, svi u familiji su pitali za mene, a djeca su obilazila oko kuće kao napuštena štenad, nadajući se komadiću pažnje i prilici da me vide i postave koje pitanje.

Identitet mrtvaca nije dugo otkriven, kao ni motiv za njegovo ubistvo. Možda da je policija ranije riješila slučaj, ja ne bih zapao u stanje u kojem se i danas nalazim. Jer, nedugo poslije toga, počeo sam da sanjam san. U njemu se čitav događaj ponovo odvijao do u najsitnije detalje, sve do trenutka kada nešto pukne ispod tijela. U snu, u tom trenutku desna ruka, koja je bila slobodna, iskače iz mrtvačevog ramena i grabi me za vrat u neprirodnom položaju, a ja vrištim iz sve snage, proizvodeći nemoćno hhhhhhhh sve dok se ne probudim. Kad bih se probudio, dugo bih vrištao iz sveg glasa, bez ikakve mogućnosti da se smirim i nađem utjehu.

San nikada nije prestao, ali vrištanje jeste. Nakon nekoliko godina, počeo sam se buditi razmišljajući o detaljima koje sam uočio tog dana, i koliko god se trudio, nisam mogao da prizovem u sjećanje sve ono što sam mislio da sam vidio.

Znatiželja je postepeno rasla i uskoro svo moje upinjanje moždanih vijuga nije bilo dovoljno. Sva sjećanja koja sam pohranio polako su trunula, kao i leš koji sam vidio tog dana, prije toliko godina.

Mislim da sam bio na polovini studija medicine kad sam prvi put shvatio da možda čitavo vrijeme pokušavam pogrešnu stvar. Šta ako nije ni trebalo da se sjetim? Šta ako je postojao način da sve to ponovo proživim? Da li bi to smirilo moju znatiželju vezanu za tijelo koje se odavno pretvorilo u prah, koje su svi, osim mene, već zaboravili? Da li je to ono što mi treba? Da sve to ponovo PROŽIVIM?

Dugo mi je trebalo da načinim prve korake. Kada sam to napokon uspio, vidio sam da sam bio u pravu, glede proživljavanja iskustva, naravno. Prvo sam ubio nekakvog beskućnika, ostavio ga u šumi tri sedmice i potom ponovo posjetio. Bilo je fantastično! Sve je bilo isto kao nekada, ali nije dugo potrajalo. Tijelo je u fazi raspadanja samo određeni period vremena, a onda krene dalje.

Morao sam to učiniti ponovo. I ponovo.

Danas, četrnaest tijela kasnije, osjećam da jedini mir mojoj duši mogu obezbijediti u šumi, ležeći na mokrom tlu, gledajući crve i mrave na licima mrtvaca. Moja želja za dokazivanjem, prije toliko godina, pretvorila me u čudovište i ja sam toga potpuno svjestan. Možda sam tog dana mogao izaći kao pobjednik u igri žmirke, izaći iz „ogranka“ i otići na pitu i kolače kod jednog od seoske djece, ali nisam. Ja sam dobio mnogo više. Dobio sam jedinstven uvid u tajnu smrti, jedinstven pogled na vozilo koje naša duša koristi na krstarenju po ovoj pučini, koju sijeku talasi malodušja i licemjerja. Vidio sam šta sve nas neizbježno čeka. Vidio, i od tad ne mogu da se nagledam.

Kad nađete ovu ispovijest, nemojte je shvatiti kao pokušaj izbjegavanja odgovornosti za ubistva na ime neuračunljivosti. Ja tačno znam šta radim i radiću to dokle god mogu.

Ja… Ja volim da gledam tijela.

Damir Stakić

(Priča „Tu spas mene“ posebno je pohvaljena na konkursu „Priče o telu“.)