
12 okt TRAGOVI
-Pa, kako ti je otac sada?
-Bolje, hvala. Bolje koliko može da bude bolje. Čeka ga taj ultrazvuk srca i nije batalio cigarete. Pije lekove, više pazi na ishranu i prošeta. Šezdeset i pet u Srbiji, gadan teret.
– A ti? Izgledaš malo svežije. Cigarete?
– Ostavio. Možda ću zapaliti nekad, u zaista posebnoj prilici.
– Alkohol?
– Slabo. Ponekad pivo ili vino. Rakija – ne.
– Sedativi?
– Ponekad, kad mora. Bromazepam ili leksilijum.
– Kafetin?
– Jebiga, to moram da smanjim.
– Ishrana?
– Vodim računa malo više no inače.
– Šetaš li?
– Još uvek ne dovoljno…
– Ljubav?
– Dobro je. Neko je tu. I to greje. Intenzivno.
Znaš, dok sam ga u bolnici posmatrao kako spava onako bespomoćan, dodatno sam shvatio zašto pišem. Nije to samo autoterapija ili želja da nešto kao menjaš. Tragovi. Bitno je živeti i ostaviti neki trag za sobom. Znaš, moj otac je usamljen, tužan, rastrzan čovek. Uprkos njegovom (ne)formalnom obrazovanju i sklonosti ka filozofiranju nikada ništa nije objavio ili napisao, makar za svoju dušu. Mislim da nikada nije ni pokušao. Dobro, možda poneko ljubavno pismo majci, dok je bio u vojsci. A on je diplomirani sociolog, stan mu je krcat knjigama. Vidi, žalosno je. Oduvek je bio samoživ, sebičan, težak čovek. Skoro nikoga nije posetio u bolnici. Razumem, ljudi se plaše smrti i nije im dovoljn ostalo. I kakav je on trag ZAISTA ostavio u životu, osim što je napravio mene? Valjda sam zbog toga tu. I možda i zato pišem.
Ostavljam tragove za obojicu.
Autor: Marko Antić
Fotografija: favim.com
Sorry, the comment form is closed at this time.