18 sep TJELESNI RAZGOVORI  

1

Sada

Dok postepeno koračam prema željenoj destinaciji, Ono me promatra. Priroda se izmijenila od mog posljednjeg dolaska na ovo tlo. Ili je možda samo moje sjećanje zalutalo u pogrešnu ulicu? Promatram brijeg nasred velike livade koja biva okružena gustom šumom. Ne znam je li to učinila ljudska ruka ili je priroda sama odredila svoja pravila, no na toj zemljinoj kvrgi nalazi se Ono – moj prijatelj, stablo koje govori.

Čini se kao da je prošao čitavi život od kada sam posljednji puta bio ovdje. Možda se priroda uistinu izmijenila, ali Ono je ostalo identično; svaki korijen, svaka grana, svaki list. Kao da nije ni dana ostarjelo, kao da ga nisu pogodile hladne zime i topla ljeta.

Noge me nose k toj jedinstvenoj biljci koja mi se nekoć obratila. Nigdje nema nikoga; samo Ono i ja, usred ničega i nasred svega. Plavim nebom plove bijeli oblaci, dok mi sunce snažno obasjava put. Još malo i bit ću tamo. Bit ću na onome brijegu. Sa zvucimavlastitih koraka koji se čine kao da dopiru iz nekog drugog svijeta, prstima prolazim kroz visoku livadnu travu. Vjetar mi prolazi kosom, cvrčci se u blizini tiho glasaju, a ptice lete naglašavajući sreću slobode. Polako se uspinjem na brijeg, a zatim zaustavim pokraj Stabla. Ono me i dalje promatra. Je li svjesno da sam se vratio? Odjednom, vjetar se umiri, cvrči utihnu, a ptice nestanu.

Najprije oprezno promotrim deblona kojem su urezana imena trojice dječaka, duboko udahnem ipoložim ruku na to mjesto, a potom se obratim biljci. „Moramo razgovarati.“

2

Prije

Sjećam se kao da je bilo jučer; iza sebe sam ostavio svega jedanaest proljeća, živio s roditeljima u gradiću Vlinu, ispod odjeće krio samo kost i kožu, bio najniži u razredu i nisam imao ni najmanjeg saznanja što svijet želi od mene.

Naša kućica nije bila visoka i prostrana, a zasigurno ni lijepa, no meni je oduvijek bila draga. Dome slatki dome, znala je govoriti moja majka. Iako naše utočište nije bilo privlačno ni drugorazrednim lopovima, roditelji mi nisu dozvoljavali dati ključ u ruke. S obzirom da smo imali svega dva ključa, kada bih se vratio iz škole, morao sam sjediti poput psa ispred ulaznih vrata i čekati dvije osobe koje su me stvorile, odgajale i održavale na životu. Školsko zvono bi se oglasilo u podne, a moji roditelji vraćali s posla tek četiri sata nakon toga.

Tijekom proljeća i rane jesni bilo je još donekle izdržljivo čekati, no kada bi nastupila hladnija razdoblja boravio bih prekovremeno ispod školskih krovova. Sva bi djeca otišla doma, a ja ostajao sve dok mi ne bi kazaljke na satu ukazivale da je mojim roditeljima završena dnevna smjena.

Možda nisam bio najviši, najčvršći ili najzgodniji učenik u razredu, no po nečemu sam se ipak odvajao od ostalih ‒ bio sam najbolji matematičar. Kada je učiteljica najavila ispit, znao sam da moram sačuvati jedino što me činilo posebnim. U želji da ponovno budem najbolji, nakon što je završila nastava, umjesto sjedenja pred kućom, uputio sam se u pronalazak mirnog i tihog mjesta gdje ću moći učiti. Parkovi nisu dolazili u obzir jer bi se u njima sakupljala druga djeca. Stoga sam se uputio u gustu šumu, smještenu nedaleko od školskog igrališta. Nakon što sam napustio stabla, našao sam se posve sam na velikoj livadi. Nikada prije nisam znao da postoji takvo lijepo mjesto. Ugledavši na sredini brijeg s visokim stablom, uputio sam se u tom smjeru. Kao da meneka strana energija privlačila prema naprijed.

Široke krošnje iskakale su na sve strane, no u mojim očima stablo se nije razlikovalo od drugih istoimenih biljaka. Legao sam na zelenu travu, izvadio bilježnicu i knjigu iz matematike te počeo učiti. Sunčeva svjetlost podrhtavala je kroz lišće koje je vjetar nanašao svakim novim zamahom.

Nakon što sam završio, dotaknuo sam čvrsto deblo kako bih lakše ustao. Odjednom sam začuo nepoznati glas. „Maleno stvorenje…“

Pogledavao sam naokolo, ali nigdje nije bilo nikoga.

„Tebi govorim“, ponovno sam začuo hrapavi i duboki glas.

„Tko je to?“

„Ja.“

„Tko to ja?“ Međutim, nije mi bilo potrebno daljnje objašnjene. Znao sam tko mi se obraćao. Ili bih trebao reći što mi se obraćalo. Bilo je to Stablo; ono isto koje mi se do maloprije nije činilo posebnim, a sada sam s istim komunicirao ljudskim jezikom.

Uplašeno, potrčao sam kući.

3

Sada

„Kćer mi je bolesna“, kažem Stablu. „Znam da me čuješ. Znam da me razumiješ.“ Ali Ono ne odgovara. Samo šuti. Ako se nečega ne mogu sjetiti, tada je to glas tog visokog živog bića. „Trebam tvoju pomoć. Svjestan sam da nije u redu od mene doći ovdje nakon svi tih godina i tražiti uslugu od tebe, ali uistinu…“ Krije li se to suza u mojim očima? Osjećam kako mi ruka drhti dok dodirujem tijelo tog veličanstvenog Stabla.

„Liječnici joj ne mogu pomoći. No ti možeš, zar ne?“ Zastanem u potraziza novim riječima. „Donekle sam te spasio jednom i bilo bi u redu da mi uzvratiš. Samo mi spasi kćer. To je sve što tražim.“

Tišina.

„Čuješ li me?“

4

Prije

Prve noći nakon što mi se Stablo obratilo, nisam mogao spavati. Slučaj se ponovio i sljedećeg puta kada je mjesec zamijenio zvijezde. Tijekom dana nisam se mogao koncentrirati na učenje. Samo sam razmišljao o događaju na brijegu. Znajući da ću dobiti lošu ocjenu ukoliko me ne prestane mučiti najobičnija biljka, tri dana nakon razgovara, vratio sam se na mjesto mistike.

Stablo mi se nije obratilo, zbog čega sam se uvjerio kako me prošlog puta sunce udarilo u glavu. Prije povratka kući dotaknuo sam deblo. Odjednom, ponovno je počelo govoriti. Shvatio sam da je jedni način komuniciranja samo ako nam se spoje tijela.

S vremenom, moj strah prešao je u ljubav, a hladnoća u toplinu. Svakog dana dolazio bihna brijeg i razgovarao s biljkom o svojim problemima. S druge strane, biljkami je prepričavala svoježivotne priče. Tako mi je kazalada je jedino stablo na svijetu koje govori, da nema imena, te kako može liječiti ljude kada oni stope svoja tijela s njezinim deblom. I uistinu, nakon svakog razgovara pozitivno bih se osjećao.

U želji da pomognem i drugoj djeci, svima sam ispričao priču o Stablu. No umjesto vjere u moje riječi, dočekalo me ismijavanje. Sljedećeg dana kada sam se uputio prema brijegu, ugledao sam trojicu dječaka iz razreda kako trgaju grane sa Stabla i nožem po deblu upisuju svoja imena. Počeo sam vikati i trčati prema njima. Kada su me opazili, odmah su pobjegli. Spasio sam Stablo od daljnjeg uništavanja, no šteta je već bila načinjena. Plakao sam poput malog djeteta, ispitujući biljku je li dobro, no odgovor nisam dobio.

Nešto kasnije toga dana, kada sam potišteno ležao na krevetu, načuo sam razgovor mojih roditelja. Majka je bila zabrinuta jer njen sin misli da razgovara sa Stablom, na što je otac rekao neka me pusti na miru jer sam još dijete. Međutim, ona je uzvratila kako sam s jedanaest godina prestar za takve izmišljotine.

Svakog dana vraćao bih se na brijeg, ali Stablo mi se više nije obraćalo. Moje su se ocjene iz matematike srozale, a majka ozbiljno razmišljala da me odvede k psihologu. Do toga nije došlo jer je nedugo zatim otac dobio posao u gradu na drugom dijelu zemlje. Rekao sam majci da želim ostati i kako je mogu uvjeriti da Stablo uistinu govori. Ako se pokaže da govoriš istinu, ostat ćemo, rekla je. No znao sam da je bila uvjerena kako ću biti u krivu. Odveo sam je na brijeg i rekao neka dotakne deblo. Važno je bilo da se njihova tijela spoje. Stablo nije više prozborilo ni riječ. I sam se uvjerivši u takav rasplet, s tugom u očima i boli u duši, napustio sam Vlin, ali svog prijatelja nikad nisam zaboravio.

Godine su proletjele, a ja sam diplomirao, zaposlio se, kupio vlastitu kuću, oženio se i dobio kćer. Jedno vrijeme mislio sam kako su dječaci uništili Stablu usta, zbog čega nije moglo više govoriti. Život me uvjerio da sam umislio neobične razgovore, no ponekad bi mi biljka ulazilau snove; uvijek tiho i uvijek sramežljivo. Jednog dana liječnici su me informirali kako mi kćer umire. S obzirom da joj oni nisu mogli pomoći, preostala mi je samo jedna nada – vratiti seu Vlin i pronaći brijeg.

5

Sada

„Moja je kćer u autu“, kažem Stablu. „Parkirao sam nedaleko od šume. Htio sam te najprije sam pozdraviti i reći kako mi je žao zbog svega; što sam svima rekao za tebe, što sam odgovaran zatvoje rane i što te nisam godinama posjećivao.“ Zastanem.

„Idem po kćer. Kada dođe ovdje, zagrlit će te koliko će moći, a ti ćeš je izliječiti. U redu?“

Tišina.

„U redu?“

I dalje vlada tišina.

Vedran Volarić

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Tjelesni razgovori“ posebno je izdvojena na konkursu „Priče o telu“).