Tijelo

„Mislim na tebe kad nju jebem“ nije najbolji ulet ikad ali zadrži pozornost.

Na ruci imaš vjenčani prsten i stalno ga dodiruješ. Sjedimo u uredu – ti nasuprot mene, ja zakopana papirima u širokom džemperu. Potpuno sam neopterećena svojom trenutačnom neatraktivnošću, ili je tako bilo sve do sad – do te maštarije koju si iz sebe izbacio kao zalutalu košticu. I mada te nikad prije nisam doživljavala kao nešto više od registratora, tvoje tijelo postaje jedino čega sam svjesna. Ružan si strašno. S tim sitnim očima i prorijeđenom kosom. Možeš boraviti u teretani koliko poželiš, ali licu ti nema pomoći i to je tako žalosno.

Ono što je još žalosnije je tvoja ruka među mojim nogama. Dok sjedimo u autu, ja promatram svjetla grada kako se izmjenjuju pred mojim očima, ti pričaš o tome kako sam samo za tebe vlažna. Mrtva sam iznutra pa glumim orgazam. Jedino što želim je da me pustiš na miru. Da zaboravim na ovu farsu kojoj sam tako jadno poklekla.

No suprotno svim očekivanjima, farsa se nastavlja. Sve češće si kod mene i uvijek dođeš s darovima – donosiš vino, votku, vodimo takozvanu ljubav. Razmišljam kako bi dobro bilo da na glavi imaš karton na koji ću zalijepiti sliku nekog glumca ili pjevača, zamišljajući da me on jebe iako ne tako vješto kako sam se nadala. Ti mi neprestano tepaš da sam pohlepna, a zapravo me nije puno briga. Sebi stalno ponavljam da te se trebam otarasiti, ali kad zazvoni zvono na vratima, trčim prema njima. „Tvoju pičku vidim posvuda“, tako me svaki put pozdraviš, a ja te poljubim i ne mogu vjerovati da te ljubim.

U onim rijetkim trenucima kad izađem vani, moji prijatelji ne oklijevaju iskazati zabrinutost. Šta radiš s njim, ne zaborave me upitati jer jedino o čemu govorim je to koliko si nezanimljiv. Potpuno neprivlačan. Dok gledam tvoje oči kad me ližeš i dok mi recitiraš neke pjesme, dok biraš muziku i tuliš kao kastrat, dok se poigravaš filozofijom i poznavanjem kinematografije, sve mi je to smiješno, obična lakrdija, ali gledaš me tako požrtvovno da ti jednostavno ne mogu reći ne – moja želja mimika je tvoje potrebe.

Ne treba ni reći da tvoju ženu ne spominjemo u takvim okolnostima. Pa ipak, ona zna naglasiti svoju prisutnost, kroz dežuranje pred stanom ili zvonjavu mobitela na koji sam se neki dan javila iako sam znala tko je. Poznata osoba skrivena iza nepoznatog broja odgovorila je samo režanjem. Nisam prekinula poziv. Umjesto toga sam slušala disanje tvoje supruge isprekidano životinjskim glasanjima.

Sljedeći put ona se ohrabrila pa je počela pričati, škrgutanje zubima zamijenila je riječima koje mi se ne sviđaju, ali koje me istodobno previše ni ne diraju. Ništa do mene ne dopire. Ja lebdim dok me neka sila ne izgura, izbaci iz svemira da lunjam tko zna gdje.

„Znaš li da i mene jebe?“, pita me često kad nazove. Ljudi imaju ograničene teme. „Kad se vrati od tebe, i mene jebe“, kaže. „Govori mi sve šta radite, moraš to znati.“ Zašto to moram znati?

Ni ti ni ja ne idemo na posao – pijemo do zore, pušimo travu, ležimo goli; pitamo se što ćemo naći jer to nešto još nismo pronašli. Sloboda opcija nas guši; gušimo se u slobodi koja sve dozvoljava i istodobno nas toliko koči. Ti svako toliko recitiraš Jesenjina; govoriš da je „Mojoj majci“ malo remek djelo ljepote, a meni je to samo još jedna u nizu potvrda da sam ja tebi jednadžba s nepoznanicom. Ali nemoj misliti da mi se ne sviđa biti nepoznanica. Tako sebe mogu izmisliti u sekundi. Ti ne znaš da o svemu lažem i da s tobom izmišljam novu sebe jer staru ne podnosim, novu još i manje. Ja zapravo prezirem svaku varijantu sebe jer se uvijek svedem na ja, a ti preda mnom klečiš i obožavaš me, voliš dijelove mene koje mrzim, sise koje već vise i gruba stopala, urasle dlake. Sve te to uzbuđuje; dok mi grizeš nožne prste, pušeš mi u šupak, žvačeš moje laktove. Tjeraš me da volim svoje tijelo ako već ne mogu ono što iznutra peče. Ne znaš da prema sebi osjećam samo gađenje. Nemaš pojma da jedino o čemu ne želim slušati je o majkama i djeci jer moja majka je u bolnici, a ja stojim u sobi zamagljenog mozga s tvojim kurcem u svojoj utrobi. Tako je lako prepustiti se tuzi. Ja i ti smo toliko tužni. Ili možda samo ja a ti to koristiš – kažeš da tuga ljude čini lijepima, žene pogotovo, one kao da imaju bol utkanu u sebi. Razmišljam kako govoriš gluposti, ali slušam te i dalje. Ližeš mi bradavice, i ja se pitam kako bi bilo svršiti samo od toga što ih držiš u ustima, cijela treperim, nisam kao prije.

Stan u međuvremenu propada. Prazne kutije pizze i salvete umrljane od kečapa, razbacana roba, prljavi veš, neoprano suđe. Tebe to ne dira. Tebi je život pjesma, koliko god ona bila tužna. Pa pjevušiš i dalje, kao što svijet propada i dalje, a ja razmišljam i dalje o tome kako da te otjeram te iste sekunde. Tȃ moram se vratiti u stvarnost, zaroniti u nju, a ne ignorirati njezino postojanje. Ta histerična naredba, međutim, u meni tutnji, ali ne probija brane kože. Sreća je onda u nesreći da naše rutinsko ponavljanje istoga jedne večeri prekida netko treći. Haluciniram li ili je uljez stvarno u sobi? Ta ljupka crvenokosa izgleda kao prikaza, ali u njoj život vrišti i to je dovoljan dokaz realnosti; on vraća u sjećanje moja vrata koja su u zadnje vrijeme uvijek otključana, da ti uđeš bez kucanja. Ali zašto zašto? Kako mogu biti tako glupa? Zašto ostavljam otključana vrata u ovome neredu od životarenja – da svaka budala uđe, da me siluje, opljačka, zaplače mi na ramenu kao da nemam svojih briga?

„Ma vidi je šta je divna“, govori ta crvenokosa jer moja vrata nisu zaključana.

„Lejla“, govoriš ti i ja znam – ona je tvoja supruga. Ona koja reži na telefon i bori se do krvi kao medvjedica.

tijelo-blacksheep.rs

„Lejla“, stalno ponavljaš, a ona govori „sve mi je jasno.“ Lejla me znatiželjno pogledava i dira me posvuda; među nama postoji neka čudna privlačnost koja se može rezati nožem, toliko je kompaktna. Želim ustati, ali tijelo ne sluša. Lejla se oblizuje kao da sam kolač. Stavlja prst u moju mokrinu, pita, „jesi uvijek ovako vlažna?“

Ništa nije u redu, mislim ja, ništa ne valja. Samo to ponavljam u glavi, ali ne mičem se s kreveta. Umjesto toga se miče moje tijelo oko njezinoga prsta.

„Znaš li koliko si nam potrebna?“, pita. „Toliko si nam potrebna, kurvo jedna obična.“

Tako je lijepa.

„Prije smo se jebali stalno“, kaže. „Ševili smo se od jutra do sutra, a onda je vidio tebe. Kaže da se zaljubio, razumiješ, zaljubljen je. On je…“, počinje pa se onda smije. „Šta je kod tebe tako posebno da bez tebe ne može?“

Blizu sam. Tako sam blizu kad zazvoni mobitel. Ne želim se maknuti, ali uvijek dođe vrijeme kad se sve mogućnosti iscrpe. Ti gledaš nju, ja tvoju erekciju, u glavi mi se vrti i posrćem. Na sebe navlačim prve gaćice koje pronađem. Grabim mobitel, a on mi skoro ispada iz ruke, govorim halo.

Vaša majka je umrla, netko govori, ja ponavljam halo. Umrla je, ponavlja glas, jutros. Umrla, ponavljam ja, a cijela soba se vrti – tko je umro?

Održavanje ravnoteže postaje neizvedivo. Padam. Svijet se probija kroz membrane kože i kida je na pola, gnječi rebra, njegova snaga je silovita. Baca me na noge, tjera me da vrištim, da zamišljam kako padam kroz prozor i kako letim, kako krvarim od bola. Tražim kaput. Oblačim ga preko golog tijela. Ti i Lejla ste dva upitnika. Gdje ideš, pitaš me u panici, a ja govorim da mi je majka umrla. Moja majka je mrtva.

Idem s tobom, kažeš nakon par sekundi šoka, a Lejla kaže – šta ti imaš s tim, budaletino jedna?

Navlačim čizme, izlazim. Ti vičeš čekaj. Lejla juri za tobom i podsjeća te da imaš svoju kuću, nemaš što sa mnom raditi. Trčimo bezglavo jedni za drugima – prvo ja pa ti pa Lejla. Prelazim cestu na crveno i ljudi mi trube, psuju mi mater jer nitko ne mari za ono što izađe. Jedino što želim je pobjeći od vas dvoje, ali stalno ste mi za petama. Zašto ste tako uporni kad jedino što vam želim reći je da meni ovo ne treba, ne treba mi.

U bolnici caruje smrad. To je taj bolnički miris koji me vraća u vrijeme kad sam operirala angine i kad je majka zamolila svog poznanika doktora da joj dozvoli da kraj mene provede noć. Kad je dobila rak, međutim, svi prijatelji su nestali, a rak se samo širio. Slali su je s jednog odjela na drugi, s upozorenjem da nema ovu uputnicu pa da nema onu. Očito se u ovoj državi čovjek ne može niti razboljeti jer i zdravlje je samo formalnost i papir. Trčala sam s njom posvuda. Pridržavala joj glavu kad je pila i cijelo tijelo kad smo hodale do vecea. Ona bi sjedila na školjci, ja na rubu kade. Potom bih je zagrlila i pričala o budućnosti koje nema. Da zaboravi na sadašnjost koja je ubija. Imam dara za pripovijedanje, tek tada sam to shvatila. Pričanje priča oslobađa, olakšava teret. Mama se smiješila. Mamu je boljelo, a meni suza više nije ostalo. Kad su je napokon smjestili u bolničku sobu, stalno me zapitkivala kad ću je posjetiti, a ja bih uvijek govorila, sutra, sutra ću doći. Kao da sutra postoji. Bilo mi je tako teško je gledati. Nekoga tko se cijeli život bori da je tako pojeden, da može tek tako nestati. A sad je umrla i ja joj nisam poljubila oči. Ja sam joj samo rekla sutra ću doći.

U predvorju plačem, želim je vidjeti, ne želim. Ti i Lejla dolazite za par minuta i gledate me kako vrištim. Bacam se na stolicu. Ti mi donosiš čaj, piješ ga sam. Kad shvatiš da sjedim u rastvorenom kaputu u gaćicama i bez grudnjaka, pažljivo me pokrivaš; moje tijelo više nije iskaz erotike, već pogrešno zakopčan gumb nekog siročeta. Jedan starac preko puta nas ima povez preko oka. Na svojoj nozi tada ugledam krv, valjda sam se o nešto ogrebala dok sam trčala. Medicinska sestra me pita hoće li mi to srediti, ja je samo gledam. Odjednom shvaćam da sam oštećena.

Kasnije svo troje sjedimo bez pomaka – razbacani udovi na tvrdoj stolici od koje se očekuje potpora, mi smo nešto poput performansa koji jede sebe samoga. Toliko smo duboko u stvarnosti da to boli; iluzije su nevješto utisnuti šavovi u tijelu koje puca. Pitam se hoćemo li ikad ustati, s tolikim teretom u sebi koji priteže poput sidra. Kako ću krenuti dalje u neki novi dan; izmisliti neku novu sebe koju će biti malo manje sram.

Autorka: Mira Petrović

Fotografija: tumblr.com

Priča „Tijelo“ je posebno pohvaljena na konkursu „Sloboda“

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.