Ti – moj Ustav.

Dvadeset i  sedam godina čekam ovaj dan. Crne pantalone na ivicu, crna rolka i blejzer. Formalno crveni karmin i stroga punđa. Salonke, siguran hod od mene do željenog. Govor spreman. Bitno da mi veruju jer je svako slovo tog govora precrtano i docrtano nebrojano puta. Svako je slovo pisano i brisano s puno truda, mržnje i ljubavi, suza i smeha. Bitno je da veruju meni. Cristal Noir, da udavim  strah. Još par koraka. Izlazim. Mogu ja to.

– Dodaj mi govor.

– Nema ga nigde. Moraš iz glave. Počinješ za…odmah.

Uzdah i izlazim hrabro dok mi kolena klecaju za sebe. Nema ljudi? Vrata se za mnom zatvaraju. Nisam džabe vežbala uspeh, mogu ja to sada i odmah. Suludo je. Šta da mogu sama sa ogledalima? Čujem glas iz glave da se pogledam u bilo koje. Ruski rulet mene sa samom sobom. Slike ratova, mene u istim odranih kolena i mene svaki put nakon po svakoj normi, sjajnije. Drsko razvlačim osmeh u očima, veštačkim trepavicama da mi se suština ne vidi. Mogu ja to.

Vreme moderne na neki budući način, daleko od danas na temelju prošlog. Žena sam sutrašnjice koja se opire da stane pred ogledalom ovog danas.

Gledam. Puštena kosa, nema šminke neosvojive? Prebacujem kosu s leva na desno, vraćam nazad. Ćutim. Ostavila sam da se odmori ona od 9 do 17h, svemoćna, što živi ono što ne smeju da sanjaju. Divno je šta ostane kada zbaciš činove i ordenje. Divno jer budeš samo žena. Budeš krhka. Žena nikada jača od 17 do 9h bez čina admirala, ali sa prisvojnom, pokaznom, u ovom slučaju, imenicom – njegova.

Govor, nezamislivo sam dočarala. Slep te je video. Gluv čuo. Nema mi disanja da te ne pomislim i odživim. Najlepše reči su za tebe birane, a ni one te nisu dostojne. Bojama sam svet oživela kad sam te doživela. Ne opisuju te reči već moje disanje, moje te srce otkucava. Moje si ono ka čemu hodam godinama, govoreći da ne postojiš. Postojiš, da. Mogu to da priznam, ovako uštirkana za svet, baršunasta za tebe.

Ona koja se kune u sebe od 9 do 17h, kune se u ono od sebe što je postalo kada je prvi put prebacila kosu s leva na desno ogledajući se u te oči, ogledalo koje sebično ne dam da sklone. Sekund kad se zagledam u ono stvarno ispred mene, dlan koji mi hrabro beži ka tvom licu da te dotaknem, da budem sigurna da postojiš. Postojiš sve vreme, tu do mene. Sekund koji traje dovoljno da znam – da mogu da ne znam, da se plašim i ne smem. Sekund za koji niko ne zna. Sekund u kome shvatiš da se samo te oči razlikuju. Jedine oči u kojima živim bez pravila.

Ako me pustiš da prkosim svetu sjajem svoje ironije, naglasila bih da nisi nešto što se nije već rodilo. Ako me pogledaš, samo te želim. Želim te odmah ali i uvek. O tome ćutim, ali te želim i kad sam našminkani haos uspešnog savršenstva za druge. Želim te i kada u hodu svakodnevnice ti trepnem u vidu formalnog pozdrava admirala.

Ti si mi Ustav, svaki ti deo za mene pisan. Moji ispeglani reveri prkose javnom mnenju po svakom članu zakona, dok moja država dobija predsednika s neograničenim mandatom. Jasni redovi tumačenja zakona govore da te potpisujem uz ime.

Ti kao moj smisao, ja kao tvoja.

 

Autorka: Tijana Pavlović

Fotografija: weheartot.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.