Telo (moje)

Imala sam devet ili deset godina kada sam od dede dobila divnu zelenu zimsku jaknu.

Tih godina kod nas u zemlji sve je bivalo nedostupno, odeća, obuća, kozmetika, pa čak i hrana. Narod podeljen u dve grupe. Prvi su skupljali bonove i satima, danima stajali u beskonačnim redovima za kojekakve osnovne potrepštine. I oni drugi koji su švercovali: hranu, cigare, garderobu. Crno tržište je cvetalo. Menjali su devize po ćoškovima i prodavali u plastičnim flašama gorivo.

U suštini svi su bili isti. Sve ih je pratio isti miris naftalina, benzina, kafe pomešane sa mirisom jeftinog bugarskog sapuna.

Kad smo imali malo para (a na novčanicama su bili odštampani bezvredni milioni, zatim milijarde…) mogli smo da kupujemo cigare na komad, uloške na komad, sve na komad.

Deda je poslednjih trideset godina svog života proveo u Francuskoj.

Živeo je u malom gradu uz švajcarsku granicu. Za nas je to bio Pariz.

Tamo je radio i vraćao se sa parama u rodno selo dva puta godišnje.

Dolazio je sa gomilom francuskih franaka i kupovao trktore i njive, babi ful sređivanje kod frizera i banju, gomile građevinskog materijala od kog je gradio tri kuće, garaže, štele, svinjce, kokošinjce.

Tih devedesetih godina dvadesetog veka željno smo ga iščekivali.

Dolazio je sa desetak ogromnih plastičnih torbi prepunih poklona.

Za nas decu to je bio raj.

Gomile (pravih) čokolada, najveće kese sa voćnim karamelama, južno voće, i naravno, sapuni, šamponi…

Toliko dobrih stvari da bi mu i najveštiji šverceri pozavideli.

A zelenu jaknu sam nosila sa uživanjem. Bila je odlična!

Naredna zima nas je zatekla bez dedine posete. Da l` zbog embarga ili čega već, nije se pojavio. Uspeo je samo da nam pošalje mali paket sa najfinijim slatkišima.

I te zime sam nosila onu istu zelenu jaknu. Od sveg ludila moji roditelji nisu ni primetili koliko su moje ruke izrasle. Izduženo su visile iz tih zelenih rukava i padale pored tela.

Zima je postala oštrija, a moje ruke još duže. Nezaštićene u polu rukavima počele su da se smrzavaju, grče i skupljaju. Pokušavale su da se vrate u te bezbedne i tople zelene tunele.

Takav neprirodan grč je promenio celo telo. I kosa se izdužila.

Padala je preko ramena, ulazila u ruke i rasla celom njihovom dužinom.

Ramena su se povijala za rukama i vukla kičmu u tom pravcu.

To je uticalo i na način na koji sam do tad hodala.

Novi hod je postao nesiguran i klimav. Činilo mi se da čujem u sebi mehanizam koji pokreće celo telo. Mehanizam pun šrafova i zupčanika klepeta, škripi.

Nešto je popustilo u tom mehanizmu…

Zatvaram oči i pokušavam da vidim taj svet u sebi.

Nailazim na mnoštvo malih Danijela.

Liče na moju spoljašnjost. I one imaju izdužene ruke.

Upošljene, sa lakoćom se kreću po tom mehanizmu i bez grča i smetnji spretno održavaju ceo sistem. Rešavaju probleme i otklanjaju kvarove.

Ne nose nikakvu odeću. Ništa ih ne sputava, a izdužene ruke nežno i sa sigurnošću dodiruju celu unutrašnjost. Prilikom tih dodirivanja primećujem treperave promene svetlosti, mikro elektricitet.

Milioni malih Danijela hrani telo, čisti ga, pokreće mišiće, pomera mi nogu, pomera mi ruke.

Nekoliko malih Danijela zaduženih za oči podiže mi kapke.

Izlazim iz tog mikro sveta i dok ležim, visoko iznad glave vidim svoje ruke. Prsti na udaljenim šakama počinju da se pomeraju (opet zaslugom onih malih Danijela). Prepliću se, razdvajaju i opet dodiruju. Ta igra me zabavlja.

Male Danijele guraju mišiće oko usana i sve se pretvara u osmeh.

Ustajem. Kroz prozor ulazi proleće. Bacam pogled na zelenu zimsku jaknu.

Jasno je da je ovo rastanak.

Širom otvaram prozorska krila.

Duge ruke me izvlače napolje kroz prozor u zeleni dan.

Danijela Gracner

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Telo (moje)“ posebno je izdvojena na konkursu „Priče o telu“).

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.