Tebi je lako

U inboksu su me sačekale njene reči.

Napisala je da me čita svakog četvrtka. Uz prvu jutarnju kafu i cigaretu sam postala njen ritual. Dnevna doza emocija, pozitivna energija i poenta. Sve češće uspevam da oteram kišu i da joj izmamim osmeh.

Napisala je i da mi se divi. Što sam dala otkaz. Što sam zamenila marketing i novine za paštetu. Što sam između novca i vremena izabrala vreme. Što ne krčim put kroz krevet i vozikanje službenim autom.

Napisala je i da joj je simpatičan moj „umereni feminizam“, širenje lepog i borba za neku kulturu. I što ne kukam. I što pišem o malim i običnim stvarima. Što sam jaka.

Ipak, pri kraju poruke je usledilo to „ipak“.

Usledilo je i to „tebi je lako“ da budeš „srpska Keri Bredšo“ kad imaš ozbiljne kompanije koje stoje iza tebe, banku koja ti finansira projekat i nasledstvo koje te čeka. I pitala me je, da li me je bilo sramota da prodajem onomad bedževe i cegere na Bazaru. Zaboga, ja sam ipak neka urednica i kolumnistkinja.

„Srpskoj Keri Bredšo“ je sledeće prošlo kroz glavu:

Bilo mi je teško da u sredu provedem četiri sata u čekaonici zdravstvene ustanove. Da posmatram osobu koju volim i ljude u belim mantilima koji se igraju sa tom osobom. I sa još jednom osobom koju ne poznajem i kojoj su zakazali magnetnu rezonancu za 11. septembar.

– Sad je mart, biću u grobu u septembru! – rekla je nepoznata osoba.

– Ne uzbuđujte se! Septembar je, ukoliko sutra! Dođite na kontrolu za četiri nedelje!– rekla je osoba u belom mantilu.

tebi.je.lako.blacksheep.rs

Bilo mi je teško dok sam slušala jednu devojčicu koja mi je ispričala kako je tog dana na parkingu odlučila da očisti „đubre iz auta“. I kako se u tom đubretu našla stara hrana i do pola ispijena flašica vode. Ubrzo se pojavila pristojno obučena žena koja je počela da kopa po obližnjoj kanti. Naletela je na đubre koje je devojčica bacila, uzela ga je i sklonila se u stranu. Kada joj je devojčica ponudila novac, pristojno obučena žena nije htela da uzme. Rekla je da joj je to hrana i voda za pse koje čuva.

Bilo mi je teško dok sam slušala priču jedne žene za koju ja mislim da je jaka. Priču koja je potekla iz garaže u Velikom Mokrom Lugu. U tu garažu se uselilo jedno more i sva porodična ušteđevina dve kume. U toj garaži rade i druge žene, one koje niko neće da zaposli, pošto imaju „mnogo godina“. I ako mene pitate, mislim da su te žene skromne kad kažu da rade. One stvaraju najtoplije priče u kojima šuška bambus. Priče i bambus u koji potom uviju bebe.

Bilo mi je teško dok sam slušala majku koja mi priča kako je dobro dok odlazi u firmu bez grejanja i krije kako ima zdravstvenih problema. Ukoliko to kaže, zameniće je sa nekim mlađim bez problema. Diploma fakulteta u ovoj supstituciji nema nikakav značaj.

Bilo mi je teško dok sam čitala redove jedne osobe koja piše o ljubavi. Osobe za koju mogu da potpišem i da žvajznem pečat da ljubav osetila nije. Zato što vidi samo sebe. Zato što je sa drugima samo zbog sebe. Zato što naziva ljubavlju nešto što se u mom rečniku zove interes, čuvanje sopstvene guzice i čist egotrip. Ta osoba ume najsavršenije da „upakuje“ ljubav u „divnu dragu“ skrojenu od ruskih noći, skandinavske magle, italijanskog vina i lisabonskih vetrova.

Bilo mi je teško.

Pomešao se septembar, đubre, garaža, hladnoća i prodavanje skandinavske magle.

Ipak, napisala sam da mi je lako.

Zato što me ovakve priče vrate sebi. Lupe šamar. Spuste, a onda dignu.

Zato što će uvek postojati magle, izgubljene guske i ljudi.

Autorka: Tijana Banović

Fotografija: pinterst.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.