TEBE

Hoću nešto da ti kažem, a ne znam da počnem. Napišem i obrišem, obrišem i napišem, hoću nešto, al’  njega nema. Ima ga – u misli mojoj samo. Kad na To mislim, baš veliki osmeh imam. A, rek’o bi čovek, šta, obično veče. Ha, obična kafa! Ne verujem u običnosti dugo baš, da ti kažem pravo. Svaki je dan jedna priča, zavisi od čitaoca koja će mu strana obojiti um. Kojom ga bojom obojiti, zapravo. Jer, svaka strana neku boju ima. Ako ti nema, ne čitaj dalje, nećemo se razumeti.

No, ako si ipak ostao, ti si neki Moj čovek. A, možda i nisi, nego te samo kopka šta to imam pametno da prozborim. Ili glupo, što da ne?

kolacic

Znaš, sinoć je bilo posebno jedno veče. Čule smo se, nakon poprilično peripetija i videle. J. je moja baš dobra drugarica. Viđamo se često, ponekad odemo negde vani, na kafu, mahom u par istih mesta ulazimo  – Naših mesta. Jer, J. ne voli gužvu, i mirise svakojake, i neke čudne ljude što se slikaju, i slike posvuda kače kasnije, i one što se srede ko da su iz dvora upravo doš… Nego, razumeš me, ne voli ona te neke ljude što vole da vide i da viđeni budu, kao i ja što ih ne mirišem baš. Nešto mi mrsko bude s njima deliti vazduh. No, otišle smo u jedan od ne baš takvih lokala, uobičajeno, sumirajući prethodne dane. J. je bila u Novom Sadu, tamo je njen momak i jako im je lepo. Priča mi kako je divan taj Novi Sad, kako je zbilja neki drugačiji svet, fini su i simpatično joj baš bude kad ode tamo. Pričam joj gde sam bila, šta sam radila dok nije bila tu. Smejemo se, dok sluša šta mi je rekao. Smejem se kad kaže da sam komplikovana. A onda se malo mrštim. A, znam da jesam komplikovana, ovoga je puta u pravu. Pozvaću Ga. Možda. Nego, u tom mom možda prekide me jedan junak. Mlađani, dvanaestak godina. Ima bistar pogled, baš bistar! Onaj što uvek prvi reši pitalice i ostale razmišljalice, kad učitelj u školi zada. E taj! Izvinjava se što nas prekida. Kaže kako prodaje čestitke. Oh, ne, dosta mi je čestititki za te i te napuštene i ostavljene i bolesne, a na kraju nisu niti napušteni, niti ostavljeni, kamoli bolesni, već samo domišljati, što nas, lakoverne, fino obrlate! Zar su sad i decu počeli da šalju po harač? – srdim se u mislima, dok ga posmatram. Ubrzo zastajem, pa se postidim, knedla u grlu mi stane. Ne bude mi pravo što videh ono što videh. Na sto stavlja čestitke. Detinjom rukom rađene, rekla bih. Sestra i on su ih napravili, kaže. Sakupljaju pare, za ekskurziju. Koliko date, odgovara snebivljivo na J. pitanje o koštanju. A ja samo teorije zavere kujem. Pocrveneh, baš me je bilo stid!

Ti me pitaš koga volim

Evo da ti odgovorim

Brzo čitaj prva slova

Evo tebi odgovora

J., viiiiiidiiii! Kraaaaaasna je, je l’ da da jeste? Hoću ovu, baš ovu! Pregledavam dalje, na sledećoj je oblak, dečje iscrtan, nespretno, ali dušom bojen. U plavo bojen. Jer, voda je plava. Jeste plava! Sledi da i oblak mora biti od iste vrste, jašta. Idemo dalje. Maaaaaaaafiiiiin! J., glllleeeedaaaaj! Kolačiću moj!, hihihiii, i srrrrceee! Pa, ovo je krasno! Hjo, olovka piše srcem, što kaže Ona knjiga. Stvarno piše. Kolačiću! Hjooo! Hoću i ovu! Može?

Raskusuravamo se, dečak odlazi do sledećeg stola. Sa oblačićem i još ponečim. Sakupljaju pare, za ekskurziju, odzvanja mi u ušima. A ja se baškarim i teorije zavere kujem i mislim se da li da Ga zovem ili poruku pak da pošaljem. Pa se jedim jer suviše mislim, a neću toliko da mislim,  ali ipak mislim. Pa mi ništa ne bude jasno, ni  danas, ni sutra, ni prekosutra. A, oni sakupljaju pare, za ekskurziju. Ne kradu, ne prose. Nisu nevaspitani, niti su goli i bosi. Samo žele da imaju. Da sami steknu. Da se ponose.

J. i ja nešto kasnije odlazimo, svaka svojim putem. Ulazim u prevoz, uvaljujem se u trošno sedište i počinjem da krstarim mislima do kuće.

Ti me pitaš koga volim

Evo da ti odgovorim

Brzo čitaj prva slova

Evo tebi odgovora

 Uzimam telefon. Kuckam:

Hej, ono što si me pitao, … hoću! Možemo se videti sutra.

 

Autorka: Hristina Petrović

Autor fotografija: Hristina Petrović, Afton Unger

Nema komentara

Ostavi komentar