Kad smo bili djeca, vjerovali smo da je ljubav jedino što je potrebno, da bi dvoje ljudi bili zajedno. Onda su došle latino- američke serije, koje su nam pokazale sve životne zaplete i rasplete, koji su do te mjere nevjerovatni, da smo duboko vjerovali da...

Sa životom nisam bila ni na vi ni na ti već na rizik. Veselo sam preskakala ambise znajući odlično šta radim. Igra. Potpuna igra. Nikada za život već svesno protivu istog. Trajalo bi to sve dok me smrt ne prepadne. Ali ne smrt kao odbijanje...

Ne želim da zaspim. Ako zatvorim oči, nedoumice koje me muče pretopiće se u košmare. Zurim kroz prozor, pozno je doba. Fiksiram pogledom svetlo u desnom uglu tržnog centra sa sve stadionom odozgo, koji liči na vanzemaljski matični brod. Pokušavam da saberem misli. Oglašava se...

Neizvesnost lako uznemirava strpljenje, tone u besnoj magli, prisustvom besmisla nemislećeg bića bezglasno sluti nesreće, nadolazećih praznina hladnih usana, udaljenih i osušenih duša, beskrajno dugih provalija života. Prezir razmaženih nema granica, nestvarne ljudske prilike postaju lebdeća stvorenja. Iz mrtvila sive pustoši baciće mrvicu života, kvasac zla, crni zagrljaj kao pritisak vetra, ravnodušnog pogleda vladaoca tame. Postojanje se ljubi u preobražaju...

Kada bi otvorio dlan, ja bih na njemu iscrtala jedan predivan san. Zbrinula bih tvoje vešto skrivene strahove. Umem ih razumeti. Napravila bih novu liniju sreće, koja bi se ukrstila sa tvojom linijom života. Iscrtala bih nove poljupce, nove zagrljaje, nove osmehe. Novog tebe. Pokazala bih ti šarenilo neba iza crnih oblaka. Umirila bih...

Živeli smo u malim stanovima, u četvorokrevetnim studentskim sobama. Sa čudnim stanodavcima i još čudnijim cimerkama. Imali smo male godine koje vrište da su velike. I dovoljno je bilo obući zelene pantalone i crvenu košulju da se Beograd pretvori u najlepše mesto na svetu. Čitali smo...

Ne brojim dane, jer je svaki nalik prethodnom. Ne brojim dane, nebitno je, kad je u svakom. Danas ne plačem. Danas je još gore. Imam suve suze, koje bez prestanka teku i bol bez početka i kraja u grudima. Svaki moj uzdah je zapravo njegov....

Lepota njena poražava običan um, oči govore ushićenjem rastvorenih suza, duša se trza u bolnom obaziranju, usne drhte pred nestvarnim bićem, svaki tren neizrecivom milinom vuče u ponor, a misli zuje samo o raskošnoj lepoti žene što je priroda možda i greškom stvorila. Takva lepota je savršeni zaborav, punoća postojanja što uzbuđuje vreme, talasa večnost...

Nensi je rekla kako joj je dosta onih saveta kako da u pet koraka: središ svoj život, osvojiš njegovo srce, raskineš za sva vremena. Valjda zato što nikad ništa u životu ne dođe u koracima. Kad te dohvati uglavnom liči na cunami. Ostaneš bez hodanja, bez...

Sjedio sam na balkonu vikendice koju je nekad krajem sedamdesetih sagradio moj deda. Obična starinska vikendica sa fasadom od sjećanja. U njoj smo proslavili gomilu pravih, i još toliko jednoglasno proglašenih praznika naše ekipe a danas je, eto, surovo prazna.  Velika rupa na sobnim vratima...