Evo ne znam kako smo stigle do tačke da jedna drugu hrabrimo na mesindžeru u nedelju popodne. To se, valjda, danas zove život. Ja njoj pišem: Biće sve dobro. Ona meni piše: Biće sve kako treba. I tako jedna drugu bodrimo. U stvari, same sebe podižemo. Tako se...

Dokle ćemo da se zezamo? Da hodamo na prstima pored uspavanih snova? Da se pravimo da dišemo dok se smog meškolji u našim plućima? Dokle ćemo da se pravimo da je normalno biti sam među ljudima? Dokle ćemo da se pravimo? I kad je postalo pogrešno...