Pa ti bi opet da porasteš. Da celom svetu pripadaš, a ne budeš ničija. Takva. Nikakva. Hej, pa ti bi opet da porasteš! A ne vidiš da ti kiša, niz kosu, po šakama pada. Kao one neponovljive reči, kojima bi se istina opisala. Pa gde ćeš takva? Ista, a od sebe, uvek drugačija. Zar misliš da će, ti tabani, trajnu stazu, da utabaju? U iskrivljenim...

Došao sam jer je dolazak bio neizbežan. Prirodniji od jutarnjeg odlaska u toalet. Prtljag nisam poneo, ne treba mnogo vremena kosi da se osunča na mesečini, da od vlasi napravi plimu i oseku kakvu mogu samo noću da prizovem, kada je san apstrakcija, a depresija...