Kad mi nedostaješ, ja pomislim na sve ono što imamo. Setim se onog keja, Ade i kamenčića, lešnika u nekom naizgled poznatom gradu. Svih onih rastanaka koji su morali da se dogode, inače ne bismo znali šta je ljubav. Svih onih večeri provedenih negde daleko...

- Kako si? - okej sam. I ja ću uvek znati Da se iza tog lakrdijaškog ‘okej’ krije vrisak na ljude, na svet, na društvo, na nepravdu među zidinama grada, na trgovima, širokim i okićenim, koji svojim konfuznim bojama prikrivaju mrak u glavama ljudi, u domovima, na bulevarima koje svetle veštačkom svetlošću, čijim ulicama prolaze veštački...