To more u tvojim očima, boje zemlje. Je sve, po čemu bih bosonoga hodala. Zaigrana, u ritmu tvojih misli. Koje se prepliću, sa mojim iluzijama. Po mraku gradskih ulica. Prikrivena senkama, na tvojim ramenima. Preko kojih bih noću, beskrajno prelazila. A ujutru opet bila, na kraju sa kojeg sam krenula. Sve planine bi se urušile, da mi prsti do tebe dosegnu. Ne...

Rekao si da voliš stvarnost. Među suncokretima, u očima boje žita. Da tragaš za mirisom kubanskog šećera, kupina i borovih šuma. Da sanjaš o maslinjaku i plantaži kafe u kojoj se kupaš i izjutra dotičeš mesec u kosi žene koju voliš. Da je za tebe stvarnost...