Stvar sa strahovima je što uvek završiš i uvek se dogodi onako kako si se plašio da hoće(š). Iskrivi ti vreme i mesto čista halucinacija u kojoj sebi obećaš a zatim ispuniš neuspeh. Fatalan ishod koji samo ti vidiš poteza koje nisi napravio sprečavaš merama koje nisi preduzeo sve to iz skrovišta izvan kog nisi kročio. Kukavički tražeći zaobilazne puteve svojoj savesti jer znaš...

Odrastao sam u malom stanu uz ljubav desetostruko veću nego njegov broj kvadratnih metara. Putovao sam dosta uz roditelje koji su se trudili da mi pruže sve za lagodan život uz to i vaspitanje na kakvom se i danas dvadeset dve godine kasnije zasnivam kao osoba. Majka kao religiozna žena vaspitala me hrišćanski da budem skroman, praštam...

Između redova zgrada laju psi. Tri je sata noć je vetrovita i hladna mislim da će ujutru biti magle. Već sada slabije vidim zgradu prekoputa mog prozora. Samo je jedno svetlo uključeno tamo uvek je to svetlo uključeno često mi smeta dok pokušavam da zaspim. Ležim pokriven do vrata u sobi je hladno otvoren je prozor od mog mlađeg brata...

Niko nije tačno znao ko je bio taj mršavi čovek često guste, crne brade (retko obrijan) kratke, crne kose, tamnih očiju meke boje glasa gotovo dečijeg. Niko nije tačno znao otkud on ovde gde je živeo, spavao da li je imao braću, sestre bilo kakvu porodicu. Ja sam znao da nije mogao da promaši trojku na Kotežu 2. Nisam ga...

Čovek sam sastavljen od mnogo malih rituala mnogo velike ljubavi mnogo prikrivenih strahova mnogo netruležnih, besmrtnih stvari. Ne podnosim fizičke povrede bolnice, ambulante, bolesti svoju krv i meso bilo kakav podsetnik da nisam besmrtan. U čekaonicu su ušli čovek povijen u kolenima pogrbljena baba nagluvi deda bolesna žena. Tražili su recepte za odlaganje neizbežnog. Sestre su kroz maleni otvor proturile papire zatim nastavile uz smeh da...

U maglovitoj noći početkom vikenda dok ostali spokojno spavaju ili se pijani razvlače po centru ubeđen sam da svaki moj strah poprima svoj fizički oblik i u odsustvu svetla razgovara sa mnom. Po obdanici šapuću mi između ušiju ne vidim ih od sunčeve svetlosti. U gustom mraku okuraže se i pojave bivaju sve glasniji upliću me u svoje debate koje već...

Već neko vreme sve me boli. Kragna košulje grize me za vrat pantalone mi se urezuju oko struka sve što pijem - pije mene sve što jedem - jede mene sve što uzmem nosi tegove na sebi ili ja to tako vidim ili ja to tako zamislim kako je svaki predmet, osećanje svaka reč upućena meni oštrica...

U autobus 37 prema Trgu ušao je, naizgled prostodušan sredovečni čovek nosio je torbe i nekakav naivni, glupi osmeh pun entuzijazma poput onog koji nose brucoši na svojim svežim, lepim licima kad pomisle da su fakultet, Beograd i ljudi samo njih čekali. Pridošlica iz unutrašnjosti zemlje tražio je, poput milion ljudi ovog grada priliku, šansu i mogućnost. Tražio...

Nakon tuširanja izneo sam peškir napravio dva topla sendviča i seo na terasu sa koje vidim centar svog naselja trenutno u zimzelenoj, žutoj i narandžastoj boji u koju se skoro presvukao. Kad sam pojeo sendviče zapalio sam cigaretu čuo šuškanje lišća dole, kod velike lipe ispod koje se muvao neki tip. Nosio je krem rolku, crnu trenerku i...

Sat na rimokatoličkoj crkvi onaj sa pogrešno napisanim rimskim brojem četiri prodorno označava ponoć studene subote. Ljudi za stolom sede u kuhinji gledaju se kroz flašu i gust dim svesno izbegavaju stapanje sa sugrađanima koji se glasno i pijano razvlače od vikenda do vikenda po trgu ispred Gimnazije i celom gradu. Ljudi za stolom stari su kao spomenik. Baš tada prestaju...