Moji prsti dugo se igraju tvojom kosom. Pričam ti o bolu ispred tebe se režem od vrata do trbuha kako bih ti dokazao da unutra imam nešto više od krvi, žila i organa što bi moglo da me boli. Uvek sam ti pričao šta osećam nikada nisam stigao da ti ispričam o čemu sanjam. Sanjao sam...

U sredu, 10. oktobra, u pančevačkom kafeu Pogon, održaće se promocija romana "Ja sam Akiko" Stefana Tićmija, jednog od najpopularnijih mladih autora u regionu. Ovo veče nastavak je serijala književnih večeri Punchtown poetry u Pogonu (Trg Kralja Petra I 8-10, Pančevo). Roman „Ja sam Akiko“ mladog...

Plašim se života koliko i smrti otvoreno bih uvek priznao. Bar sebi. Ja sam tragičan junak koji snosi krivicu unesrećivanja sebe svega oko sebe. Odrastati ne znači biti odgovorna zrela osoba naći pristojan posao drugu osobu biti samostalan. Već znači prihvatiti da nikada nećeš biti glavni junak filma sa srećnim završetkom pored ljubavi svog života stići do cilja. Znači prihvatiti da nikada neće doći...

Mamuran i nakazan ustajem iz kreveta majka mi čestita rođendan i plače u kuhinji. Ćale i ja pravimo se da ne vidimo brat izlazi iz stana ide na posao ja izađem popodne i vratim se sutradan. Pričam najbesmislenije stvari svima koje sretnem svi mi kažu da sam mnogo negativan ne mogu da pričaju sa mnom koji ti je, razvedri...

Ja sam najtoplije leto ja sam najhladnija zima. Nikada nisam između nikada nisam proleće i jesen. Kada sam prvo ljudi mi prilaze nagi nasmejani, mokri, mirisni zreli kao tropski plodovi. Onda sam nabujala reka plutajući krokodil koji čeka one željne osveženja rascvetana poljana zlatna afrička savana veliki, lenji, mazni lav u hladu koji je gladan mesa u izobilju međutim, nepomičan leži...

U poslednje vreme potpuno sam podetinjio ponovo imam sedamnaest godina želim da se sa vedrinom budim. Vedrinom sebe i neba. Ponovo se srušim sa kreveta na patos radim vežbe snage koliko sam snažan da preguram dan otvorim sve prozore, zatim pustim muziku glasno još glasnije pevam dok spremam doručak. Potom legnem na krevet utrnem muziku osluškujem ptice, dečju...

Zuje krošnje u mom bulevaru kao suknje devojaka na Korzou. Ja se budim sa svakim prolećem iscrpljujući zimski san prekinut je. U proleće sam uvek odlučivao da putujem bez razmišljanja. Nekako bi se uvek zadesilo da je neka devojka procvetala negde izvan mog grada daleko i ja ne bih gubio vreme. Kilometri su mi oduvek bili sluge moja krv...

Jedno vrelo leto rodila se sa mnom jedna zora u mom srcu rodio se jedan lav. U miru je rastao sa mnom onda počeo da me razdire kad se u mojoj glavi rodila Atena. Sukob srca i glave odlika su živog svakom živom kazna je pad. U šetnji kroz Had ja više nisam mlad a mlado je telo što rađa...

Još jednu noć bez sna proveo sam sa svojim mislima okružile su me ovaj put ćutale kao da je u toku posmrtni govor. Na besane noći navikao sam skoro međutim ne i na ćutanje svojih misli. Jedini moji svakodnevni saputnici jedini koji znaju sve o meni noćas nemaju ništa da mi kažu. Od sebe nikada nisam uspevao da ih...

Moj grad najlepši je zimi po mećavi kad veje sneg. Kunem vam se. Ja čak i ne volim sneg ne volim zimu. Desi se kao sada da mi stan postane zagušljiv počne da me peče koža onda izađem na mećavu ohladim glavu. Desi se kao sada da zaželim pobeći na planinu da ne želim videti nijednog čoveka. A to je apsurdno ja sam...