Ima dana kada bih vrištala iz dubine duše dok mi se ne iskidaju glasne žice. Vrištala bih da se oslobodim – sveta, ljudi, glasova iz moje glave, snova. Svega. Ponekad imam osećaj da više ne mogu. Kada bih barem mogla da zaronim u neko jezero...

Vozimo se. Zapravo, Nebooki nas vozi, a ja kroz šoferku piljim u nebo. Mislim da se taj deo auta zovu šoferka. Ja ga zovem prozor. Uvek je prozor ono kroz šta možeš da vidiš nebo. Mrak i zvezde se prepliću sa saobraćajnim znacima i retkim svetlima automobila koji klize...