Gospođa Vedrana je još uvek u postelji, iako je letnje jutro već odavno osvojilo njen neveliki stan. U poslednje vreme imala je sve manje volje da ustane. Vrućine i vlažan vazduh oduzimali su joj i onu mrvicu snage preostalu posle loše prospavanih noći. Zurila je neko...
Ono što mi se kod tebe ne dopada je što dugo traješ, a veoma ograničeno i nasumično. Postojiš objektivno, osjećaš subjektivno, ubijaš posredno. Dopada mi se što si tu jer si sve, iako apstraktno, mada donekle i konkretno (ljudi su hiroviti i zahtjevni). Ne prija...
U tu ćeš priču ući samo ako se odgurneš dovoljno snažno iz svijeta kojemu ne pripadaš, iako te sve te godine držao u šaci. Ući ćeš baš tamo gdje te jednom dovela velika i topla Ruka kao vjerna pratnja u svim tvojim djetinjstvima. Prepoznat ćeš...
U tišinama srca, u hladnim dubinama duša, u udaljenim krajevima misli, poput ogromnog osjećanja neodlazeće samoće koja bdi nad tvojim tijelom pod zvijezdama noći, nastaje čovjek. Nastaje sam sebi nepoznat čovjek, koji nikada nije tragao za sobom. Tišine čovjekove izgubljenosti su uvijek bile osjenčene tugom....
“Ostati svoj u svijetu koji stalno pokušava da vas pretvori u nešto drugo, najveće je postignuće”. Ralf Valdo Emerson “Ja više nisam ista. Samoj sebi sam stranac!”, s užasom pomisli Sonja. Lik žene iz ogledala podsjećao je na nju, ali se mogao prepoznati samo u obrisima njenog...
Trideseti decembar. Još jedan prokleti dan i više ne moram da gledam ovo sivo mesto. Magacin, monitore, pogon, mašine, kamione, hladnjaču, krug fabrike, tupe face, tonu buđavog, neprodatog hleba i zelenog peciva unutar žičanog kaveza zaključanog lancem i katancem, pacove, sigurnosne kamere, pokretnu traku, bele...
Već godinu dana nisam vidio živo biće. Ponovo sam išao u ulicu svoje bivše djevojke. Znak sa natpisom „Sarajevo/Centar“ je bio na zemlji, jednako mrtav i bespomoćan kao i uvela trava i slomljene grane. Od zelene boje i bijelih slova ostali su samo sivi tragovi i...
Bilo je rano proleće kada je počeo da se suši. Sušio se kao muškatla koja pokušava da pusti korenje u vrelinu pustinjskog peska. I nije neko poređenje, ali je prvo koje mu je palo na pamet dok je u ogledalu posmatrao suvu, blago naboranu kožu...
Jutro je. Okupljamo se u velikom dvorištu tuzlanskih vatrogasaca, u neposrednoj blizini B(osanskog) K(ulturnog) C(entra). Sunce nas grije i to nam, nakon ovog Nuhovog potopa, nimalo ne smeta. Dvije stotina djevojaka i mladića je tu da pomogne. Stojimo u redovima i prijavljujemo se. Upisuju nas...
U sobi je bio potpuni mrak, samo žar ko zna već koje cigarete i ona svjetiljka ulične rasvjete,daleko napolju.Padalo je tako jako,činilo mi se nikad jače,kao da sutra neće doći,kao da ono što hoće da uradi mora da završi noćas ili više nikad neće imati...