Otvaram teška, zelena vrata. U tom trenutku ispred mene se pojavljuje žena duge, crvene kose. „Opet ti?“, upitala je Susana gledajući me preko debelog rama svojih naočara. To mi je više zvučalo kao tvrdnja nego kao pitanje. „Da, ali ovog puta je drugačije.“ „U redu. Svakako imam vremena...

Poslije moga ranjavanja i smrti moje rahmetli Emire, mislila sam da ne postoji ništa što bi više moglo da me izbaci iz kolosijeka kojim sam morala da hodim sama sa 15 godina. Tada sam postala indigo žena, u tijelu djevojčice koja je samo htjela bezbrižno...

(Izgubi Tebe da bi Sebe dobio)   – Možeš li da veruješ da je gotovo? Po prvi put izlazim iz ovog mračnog hola bez onog halucinantnog osećaja da su moji koraci vezani okovima. Slobodna sam! Sloboooodna! Zagrlila sam Lanu, vodeći računa da mi pokloni ne ispadnu...

  - Dugo sam ti ja mudrovala i curovala kod svojih roditelja. Sve prosaca koji su došli da me vide, čuju ili mi upute lijepu riječ,ja sam glatko i bez dvoumljenja odbijala. A šta zna mlada ženska glava o svojim i tuđim mušicama, ništa...

Memljiva soba i nečujni zvukovi, lagani, spolja, jedva dopiru. Koprcam se na neudobnoj fotelji, čije udubljenje željno iščekuje da me i u celosti proguta. Iz pomenute žablje perspektive, krajičkom oka posmatram  na pola pocepane hartije, požutele od čekanja i iskrzane od dosade. Strah i sumnja...

Pošten čovek bi se sit ismejao svakom ko zalazi po kafanama u mrklo i ledeno doba noći. Možda čak i ludom ili glupom, nesrećnom, jer samo oni imaju pravo u kafani, na dnu čaše, utehu da traže sedeći pogrbljeni za kariranim stolnjacima. Ostala većina rmbači...

Uvijek sam se pitao odakle sam potekao i gdje pripadam. Kad sam bio još u pelenama govorili su mi da su me donijele rode, a kad sam malo odrastao rekli su mi da je za moje postojanje odgovorna ševa. Koja je uopće razlika? Je li...

Ne sećam se tačno kada sam počeo da se gubim. A kad kažem da se gubim, ne mislim na fizičko gubljenje. Bar ne u početku ove priče. Reč je o tome da sam u nekim trenucima, iako budan, prestajao biti svestan sebe i svega oko...

Dok smo tog popodneva šetali, uživajući u decembarskoj toploti, mučile su me neke misli o smrti. Prekinula sam prijatnu tišinu pitanjem: -Misliš li nekad o tome šta bude posle smrti? On je izgledao potpuno zbunjen. -Pa i ne baš. Zašto bih mislio o tome? -Zar te ne muči šta...

Zid, kameni, širok i ravan, jedinstvena izbočina kao jurnula napred iz reda kamene ograde duž šetališta, a stene ispod. Verovatno je nekad neko započeo nešto da zida, pa odustao ili mu ponestalo para, kao što je i u mojoj zemlji običaj. Ali ostala je ploča...