Ponekad odlutam. Dok razmišljam o svim čudima ovog sveta. Kada čujem dobru pesmu na radiju. Tada ne slušam sagovornika. I pravim se da je napisana za mene. I da si je ti napisao. Kako bi to bilo divno! A ja to nikome ne bih rekla. Ni ti. Da imamo tajnu pesmu. Našu. Stvarno bih volela da si pesnik. Da pijemo pivo, jer mrzimo prefinjenost. Kao i...

Dođu tako trenuci kada mi nedostaješ, između 8 i pola 11 izjutra, pogotovo kada je kiša ili je oblačno. Nedostaješ mi na neki čudan način, pa uzmem kockicu crne čokolade da napravim kontrast. Dođu tako trenuci kada mi nedostaješ, oko podneva kad se dan zabeli ili (možda) zasija Sunce, pa izađem da prošetam i nađem te u parku kako šetaš...

Ponekad, Jedino što umijem Je da gledam Lampione raštrkane Po brdu tame, Kroz okno svoje čaure;       šišmiši su sakrili ptice po haosu.       Ponekad, Samo se trice Kače na rđave Eksere Po sivim zidovima, Mimikrijom zašivenih usana;       ustajalost je presvukla iznenađene otkucaje.       Ponekad Čak i mjera izgubi Svaki smisao u Kosmosu Šarenih laža, Jednostavnim pokretima Kazaljke.   Autor: Mladen Đurić Fotografija: favim.com ...