Postajem voljeni pokojnik što više ne ratuje sa životom. Očajno raspoloženje pokriva um, podivljala surovost suši utrobu, grebem sa presušenog dna vremena. Izuzetni su samo trenuci mržnje, a redovni sivi, otrovni horizonti. Sumorna je moć nerodne duše moje dok strepnja hoda po trulom srcu, a pesak očaja pokriva istinu, misli postaju tiha vojska kraja sudbine. Predeli ljudskog...

    Izrazom svojim tišinu dotakni, savršena misao ljubav čisti duboko u magli sakrivenu, iz čijih praznina izleću crni slepi golubovi, kidišući bolno na savršenstvo ljubavi, noseći patnju, kolebanje. Misli teške u ptice se pretvaraju, što kroz dušu, ljubavlju zarobljenom, brzo proleću.   Mišlju ovom okupaj se cela, rukama od mesečine držaćeš vreme u potpunom mraku, dogorelom svećom sa koje kaplje...