Svi drugi nisu bili, ono što sam, o tebi ćutala. A ja sam ona, koja ne govori. Ako se pred ispražnjenima, u prazno govori. Svi drugi, nečiji, ili samo svoji. Na trenutak, u nekom rascepu kosmosa, bili su moji. A ja sam u njihovim zagrljajima, opet bila tvoja. Upijala neke usne, i čeznula za tvojim. Ničijim i tuđim. U leđa su mi prstima, sazvežđa ucrtavali. Dok...

Na tebi mnogo toga neprimetno dolazi do izražaja. I ne znam, da li je tu reč o savršeno ulegnutoj lopatici grubom načinu nanošenja šminke ili mat karminu na tvojim usnama za čijim ukusom još uvek slini nekolicina klinaca na akustičnim rok žurkama. I znam da mnogi od njih krišom bacaju poglede ka tvojoj zanosnoj figuri i sveže ispeglanoj kosi. U njima tinja želja da te osvoje i kupe da...

Niko još zbog ljubavi umro nije Ne miješajte babe i žabe Jer Julija i Romeo su samo likovi iz Šekspirove drame I meni više niko rečenicu “Umro bih zbog tebe” podvaliti ne može Jer probala sam U spavaćici od tila sa raspuštenom kosom Legla sam u postelju od hrizantema I zatvorila oči Ništa se...

Kad praviš tati sendvič, Ti sve osim sendviča praviš I u taj sendvič staviš Sve čime bi otac mogao da podglavi Tmurnost pariskih ulica I grubost lica Koja ne ustaju u prevozu; Kad tati sendvič praviš Ti u taj sendvič staviš Mladost da ne primeti Kako su majka i on već stari. Kad tati sendvič praviš, Ti...

Kada mi nedostaješ, ja lažem sebe, da mi ne nedostaješ. Vrlo uverljivo, isključivo tvrdim, da ti meni ni ne trebaš. Jer kome bi ti, osim meni, nedostajao? Kada mi nedostaješ. Ja ne znam da li je ikada, iko, ikome tako nedostajao. Toliko malo je tebe, meni ostalo. Da bi nedostajanje, ovako dugo i suvišno, trajalo. I ne znam šta mi je toliko, od tebe...

Poezija je žena nosi užareni karmin mazi se kad priča ostavlja otiske usana na tvojim reverima Poezija je žena komplikovana je teška je ne razume je svako miriše na smokve med i taman kad pomisliš da je imaš ona nestane Poezija je žena obla je govori tiho veruje u besmrtnost i ne plaši se prolaznosti Poezija je žena brutalno nežna brutalno meka neprikosnoveno iskrena Poezija je žena jer ne...

Volim čoveka sa tri imena. Prvo ga volim ranim jutrom. Uz prvu kafu, drhtave prste sanjara i grešnika. U srktajima bogohulnika, volim ga srcem bludnika, i srcem uplašene lasice, devojčice koja još ništa o životu ne zna. Volim dok strepim i njegove uz svoje strahove lepim, volim u minutima koji prevrću svet i svest. Volim kad nosim u sebi tajnu...

Noćas je umro, neko tvoj. Na ulici. Među prolaznicima. Tramvajima i noćnim autobusima. Zakoračio kroz život. I tek tako, naprečac, iz njega iskoračio. Noćas je neko tvoj. Mrtvo telo na trotoaru. Još neohlađeno. Praznih pluća. Za dušu olakšano. Noćas je tvoj neko. Jedna nova zvezda u sazvežđu. Ka oblacima, nečujno uzleteo. Noćas je neko tvoj. Ili možda čak ti. Mrtvo telo. Nad kojim vetar i mrak, jedino bdi. Ne čuju...

Ne osećam dodir ukus miris ne vidim ne čujem ali znam da je tu da je jako da me opseda da mi skraćuje dah da me izluđuje sve to osećam ali ne znam kako uvek kada mislim da me je zauvek napustio on mi dolazi kada ga ne želim i srećna što sam samo svoja ne moram sebe sa nekim da...

Ne odvlači me od mojih snova. Da bi se u mojoj utrobi, rađao. Ti i tvoje seme, koje bi da niče, pod mojom ispošćenom kožom. Ne sadi svoje iluzije, u moje presušene šake, koje te nisu, dovoljno puta dodirnule. Ne rađaj mi se u mislima, ispod skraćene kose. Koja se mrsi pri vrhu, i izvija na krajevima. Ne lepi se...