Posle te sahrane gavrani su puzali nebom poput meduza. I čovek je nalik na krabe gledao ka vodi kroz koju nikad neće moći da pliva. Zvona ispod mog kreveta potvrđuju da tamo dole nema ni babaroga ni čudovišta, to su napadni, usaglašeni zvukovi naših prethodnika i sledbenika. To je pogreb živog trenutka u zamenu za ostatke krvi. I svih planeta što je zaledila...

Trošim emocije na tebe Kao razmetnuti bogati sin očevu imovinu Na mlade krčmarice i kurve Rasipam ih i guram u tvoja njedra Kao da ne mogu  Da se potroše I sitniš iz džepova istresam Jer sve mislim da imam i previše i da nikada Nestati neće I da me zbog toga voliš Kao što...

Rekoh ti - Hajde da zajedno stvorimo umetnost! Neka to budu stihovi, Fotografija, priča, Hajde da kupimo tempere, vodene pastelne boje, da išaramo zidove! Obojimo plafone! Ma hajde da stvorimo umetnost! Nešto samo nama važno, Što će drugi razumeti Na nebrojene načine, A ništa od toga neće biti tačno!   I tako euforična, Brbljala sam o svemu - O silnim idejama...

Kad prošetaš - to moja mladost stane opet na noge. Vratim se u sobu roditeljske kuće. I nos mi je uvučen u stranice stručne literature. Ponovo zamirišu knjige na pozajmljene. Ponovo me majka zove da siđem. Kad prošetaš - ja padnem sve godine. Opet. Bez popravnog roka. I ubijem se kafom. Kao...

Ostalo te je u džepovima na promrzlim jagodicama, u obrisu moga struka, u otisku prsta na klavikulama. U ulicama, iznajmljenim stanovima, na semaforima, u pjesmama skandinavskog benda. Ostalo te je među zubima kao sirovog mesa, da mi ne daš mira. Ostalo te je malo i previše u prohladnim jutrima, mračnim popodnevima i noćima u kojima su žive sjene...

Teturaš se Kroz moje misli Pa niz trepavice Preko usana do šake U kojoj te skupljam Ne dam Kao neko drevno proročanstvo Uprkos Otpornosti I mom negodovanju Obrušićeš se Kao krov usred oluje Nad mojom glavom Tako mora da bude Tako već jeste   I ne zanima te to Što nisam otporna I što ne umem da zarastem Posle svake oluje Ipak Ti se uporno Skotrljaš Letiš kroz...

  Preživjela sam te Teže nego li se mrtvi prežive Jer smrt ti ne daje nikakve nade Sa tobom živim i par kilometara daleko od mene  Preživljavanje je išlo daleko teže Preživjela sam te Jer postoje ljudi koji žive sa polovinom jetre Bez jednog plućnog krila Bez jednog bubrega Mogu i ja živjeti sa trećinom...

Prazan je ovaj kofer mili Ali ga vučem Kao da je od mene teži Šta misliš Možda se u njega spakovalo vreme Možda ono sa mnom beži Gore Da pokupimo odbegle balone I tvoje nedostižne snove Ako se okrenem za sobom Možda postanem kamen Možda me začara lažna umetnost Koju svojim lažima stvaraš Ne ne voliš me Samo se...

Umro si u pesmi. Na dvadesetčetvrtom stihu. Prećutno. Nisi mi najavio odlazak. Umro si u meni. I nisi se pozdravio. Zaboravio si da me zagrliš, i kažeš da se brzo vraćaš. Umro si na mom osmehu. Ukopan pod usne. Da otežaš svaki pokušaj da se nasmejem. Umro si negde. Uz nekoga. Ili sam. Svojeglavo. Sebično si oteo sebe životu. Meni si ostavio prazninu. Da...

Odbačene ponižene i rastrojene okovane lažima zagušene problemima kao najezdom teškog duvanskog dima naše duše sretoše se na peronu sa koga su, vozovi u svet sve one gladne hirovite željne promena bogate i siromašne tužne i radosne odnosili. Na dolazak istog voza danima smo čekali ne sluteći da je potrebna samo čašica dobrog iskrenog razgovora koju smo ispijali dok nismo konačno shvatili da smo se svih ovih godina na pogrešnim mestima tražili. Autor: Mario Bačlija Fotografija: weheartit.com ...