Postoje ljudi koje ne umijem slušati, da istovremeno ne čujem njihovo srce. Ljude sa nježnim i velikim rukama, dovoljno širokim da grle sve izgubljeno u nama. Onda kada ne umijem da koraknem, dok posmatram jarke boje i nosim težak kofer na leđima. Dovoljno veliki da...

Zgužvana kosa u njenim rukama, smrskani pogled utopljen u šolju kafe, dim cigareta koji obavija razjarene misli. Moje reči odbijene od zidova ne probijaju njene olovne zavese. Kako je teško stajati ispred takvog prizora. Svestan. A tako nemoćan da bilo šta uradiš. Nemoćan da pronađeš reči koje imaju bilo...