Ona ne živi u zabludama trivijalnog sveta Prija mom biću Tako lako. Inteligencija mi je uvek bila presudna stvar. Zato me niko i nije zainteresovao sasvim. Nikada nisam pronašao Osobu na istoj talasnoj dužini Koja je pročitala mnogo knjiga I shvatila da se sa druge strane zida Vidi pravi život. Beda i očaj. Rastrgnute ulice Siromašna predgrađa Beskućnici na samrti Izgladnele lutalice. Gleda na život sličnim očima. Ima istu percepciju sveta. Obožava pisce za koje smatram da su bili Bogovi na zemlji. Glupost me je satirala na svakom koraku. Gubio sam se u svojoj nervozi Postajao ravnodušno odsutan. Bio sam hodajuća nevolja. Smatrao sam da je to sve što sam mogao da ispunim. Onda Sve se pretvara u dobro poznatu priču. Možda bi ovo i ispala savršena kliše priča Da slučajno nismo stvoreni da budemo drugačiji i svoji. I to niko neće promeniti. Hodamo po raspadu Iza zida Gde ljudi ne vide šta su godinama rasturali. Po mraku Jedna ruka pruža svetlost Osećam da lebdim. Jedino preostaje Da sedimo na oblaku Srećni u zagrljaju Dok ravnodušni ljudi ispod nas Umeju samo da mrze i uništavaju Sve što im je dato. Autor: Stefan Kirilov Fotografija: weheartit.com ...