Pisala bih, A onda se sruši Monotonija na sunce Pa nemam riječi I ne znam za stih. Rekla bih vam O tome kako sam postala Sijenka čovjeka, Kako nemam volje, I koliko su dugačke Izbjegličke kolone Svjetlosti iz mojih ćutanja, A vi ne biste shvatili. Obojila bih Ceste u žuto, Posula cvijećem Milošev trg, Ali vas neće biti tamo, I svi putevi Vode...
Ne bi se moglo reći da je to lijepa građevina. Hladan, kristalno čist geometrijski oblik, trajno pobjegao iz matematičke zbirke, zaboden tu između poluobrađenih bašti i krivih jednospratnica, bahat kao i svako zlo, hvatao je prve sunčeve zrake viosko iznad svih kojima je uopšte stalo...
Ponekad je sve što želim jedna soba u nekom dalekom delu sveta. Ili bar grada. Soba sa dovoljno velikim prozorima da se u nju ušunja dan, soba sa dovoljno malim krevetom i dovoljno velikim pokrivačem da se podnjim skupimo, ležimo i bojkotujemo ostatak sveta dok...
– Zapali i meni jednu.- govorim molećivim glasom uz onaj “neodoljivi” pogled. – Neću, rekla si da prestaješ. I ne gledaj me tako. – otima mi cigaretu iz ruke mršteći se. – Pa prestajem. Svakog dana. Po par puta. Odgovara mi jednim “pff” kroz zube i nastvlja da...
Ovih dana sam posebno inspirisana. Svako malo nešto nažvljam, zapišem...