Da se budimo zagrljeni isprepletanih tijela, emocija nasmijanih lica i rumenih obraza. Da obrgliš svaku moju nesigurnost i strah svakog puta kada me surovi svijet dočeka van, uhvati za rukav I počne da broji godine, upoređuje, ukalupljuje, osuđuje.. Želim da jedine godine koje mi brojimo budu one zajedničke u kojima se rascvjetavamo poput pupoljaka iz dana u dan...

Da li ti je neko nekad rekao Kako se lepo grliš?   Da su ti ruke Kao oblak nežne, meke Ali od njega sigurnije? Osmeh ti je utočište za nas Uplašene, Svaka reč pesma od ptice Na slavuja ličiš, Onog što leti I slobodi se divi Što peva za druge I melodijom svojom Zemljom radost širi. Jesi li nekad slušao Kako...