Već neko vrijeme šetam Kroz prazninu, Trapav, bos. Kiša se kida, Kupa tišinu. Oči se slivaju kroz Povez od dlanova, Pljušte niz vrat, Rove po grudima. Čupaju slova. Gazimo raskorak - Uzdah i ja; Dva otiska magle Po tišinama. Mladen Đurić Izvor fotografija: pinterest.com ...
Pokušao sam da urežem Sjenku duše Na okapanom kamenu; Noktima da grebem po Pukotinama, Uz razornu škripu Upornih otkucaja. Probao sam i u sebe da Je sklonim, Dok joj Sunce kasom Vrijeme zbraja; Pa da dva je uvijek Jedan, Dva i tri, Na čet'ri kraja. Papir jedini trpi Turbulenciju Na nebu od slova, eto Razvuci ga pa zgužvaj, Pa nekako snove skrpi. Mladen Đurić Izvor fotografija: pinterest.com...
Opet su se perle rasule Po zategnutom platnu, I stotine tinjanjućih lampinjona, I ponovo vrte karike od svitanja Na prstima daleke prošlosti; Scena je uštimana a glumci izabrani. Popunjeno je prvih sedam Redova sjećanja - Ostali posmatrači rasuto tinjaju Pod popucalim svjetlima. Zar bez tebe postoji juče? A sutra...
Ona stanuje na posljednjem Spratu hotela sa Pet zvjezdica, I gleda u neonsko Nebo pod stopalima. On živi na raskovanoj Ravnici sa Rastrčanim bojama, I udiše treptaje Bezbroj zvijezda u očima. Ona ne zna Da li postoji Dok ju svjetlo ne okapa U zarobljenom staklu Na porculanskom zidu; On zna da jeste, I ona je tu, Dok mu latice Sunca miluju Potonju zoru na...
Nasmijano sam rasijan, Razbacan Po vazduhu ustalasalom Od uzdaha Neopipljivog ukusa. Sile koje me drže Na okupu se raspline, Pa se malo rasijem Po listovima Velikog platana Ispred njenog doma; I po staroj lipi, Što plače, I kišu zauzdam Pa po svemu padnem! - Svemir u krug zatvorim, I zvijezde u čigre Pretvorim, Da znaš...
Pocijepane cjeline u Snovima bespomoćnih Posmatrača - tek toliko od nas. Tu i tamo, poneka nagrižena Stranica nečijih Afiniteta - uz malo sreće; Par oporih gutljaja Provrelih sjećanja, I plašt od tuga i radosti Na drhtavim plećima - Nekada rosa, tek, Što muzge cvijetu briše. Umije da bude dosadno Noćima gledati U isto nebo; U očima treptaje Misli raskivati, Po uzanoj žici Srca...
Pod rukavima nosimo Gomilu raspršenih dodira, Tragove tupih noktiju I istrulih ugriza; Na laktovima ožiljke Pale mladosti. Preko zapetljanog jezika Treperi težak zadah, Skriven iza lažnih osmijeha I riječi uklesanih u Reljefe krvavih koljena. Hoće li neko da nam Kaže zašto ne vidimo Početak ovog sna, Kraj stvarnosti, Ni svijet ispod dna? Tek prsti će tiho isjeći Svaki čvor u nizu Dok ih...
Dugo, evo, ne mogu da Pronađem kvaku koja Bi mogla da nadvisi Svijet koji gledam kroz Korodiranu ključaonicu Zarobljenih dana. Neka vrata su, znam, Prisutna zarad iluzorne Prilike da zakoračimo Izvan omeđenog postojanja Sličica na pokretnoj traci - Vrata od krvi i mesa iza Kojih, zatvorenog pogleda, Virimo - krijući se od Vrtloga koji bi samo Htio da nas razbaca...
Evo, čak i sada, Dok prve trake noći Vezuju tek usnule Odlomke uredno išarane Slikovnice još jednog Ponedeljka, Ili Utorka, Tamo neke Subote, Možda, A prokleti telefon Zvonko prekida Jedva uhvaćenu nit Okrnjene svijesti - Čak i sada, u rascjepu Poslije tebe, A prije sebe, Odraz vremena u Musavom ogledalu Lebdi sa mojim milim Saputnicima, Sa mojim duhovima, I utvarama, I svim krhotinama od Neukroćenih sjećanja. Jučerašnje je već...
Spržili smo prste u Pokušajima Doticanja vatre; Bušimo plikove Iz kojih teku Zagnojeni snovi eto! Osjetila si bol lišen Spoznaje. Spoznajem bol Oslobođen od osjeta Dok zidam pješčanu Kulu, zrno po zrno, U zaronjenom kavezu, Čekajući oseku. Ne vidim talase Na površini, Ni sjenke na prašini. Niti opekotine u tišini. A ti čekaš kišu. A ti čekaš kišu iz Utihnulih oblaka nad glavom, Dok noć i dan...