"U slučaju Materijalne dezintegracije, Svu svoju Neimaštinu Ostavljam tebi; U slučaju Zabetoniranog nedostajanja, U sve ispucale Slike Uramiću sebe." Batler mu naliva Suton u čašu: "Gutljaj - dva", Govori...
Sjedim na vrelom pijesku: Vazduh je suv i duh Od stakla puca Unaokolo, Svuda i u svakom bljesku. Nisam u sumrak izgubio Volju; Tek noć je upalila Crno svjetlo, eto, Okrenula me naopako. Bon sens, bon sens! - Poput zrnevlja što Iskri kojekamo Za nečije oči - Srcu je pustinja, Kao što jutro je noći. Gazim pijesak što mi Kroz prste prolazi; Vodom...
Kiša progovara Pljuštećim glasom. Porozna zemlja se Opija tekućim riječima što kapaju sa razglasa; Vrtlar se zabavlja Dok prosipa ruže Po uveloj ledini. Tvoje usne su Neprobojan katarakt, Tek ponekad Spustiš bujicu Po plavnoj ravnici. Nosiš tu kišu Sa mirisom Jorgovana. Nosim zemlju, Samo zemlju. Autor: Mladen Đurić Fotografija: weheartit.com ...
Tada sam jutra bojio Tvojim usnama; Nekada bi to bila boja Tvojih obraza i vrata, Nekada niz cijelu kičmu, Bokovima do stomaka. Po nama je padalo Inje vremena Tek da se rastopi U vrelom znoju, Neosjetno poput Ostatka nedovršenog Neba. Neko je ostao Zarobljen u snu, I možda nam se Samo čini kako je Svako od nas Masa od dodira postao. Zažmuri u tišinu; Prosipaj...
Prvi put pišem Prvom snijegu; Pitam ga za nebo, I da li ga boli Smrznuta postelja. Prvi put te posipam Zaleđenim suzama; Ogoljen sam od svijeta, I hladnoća me preliva Nagog, U krug savijenog. Plovi niz Rasijani vjetar, Pahuljo; Ili ostani, Rastopi se na meni, I nestani. Mladen Đurić Fotografija: pinterest.com ...
Ponekad, Jedino što umijem Je da gledam Lampione raštrkane Po brdu tame, Kroz okno svoje čaure; šišmiši su sakrili ptice po haosu. Ponekad, Samo se trice Kače na rđave Eksere Po sivim zidovima, Mimikrijom zašivenih usana; ustajalost je presvukla iznenađene otkucaje. Ponekad Čak i mjera izgubi Svaki smisao u Kosmosu Šarenih laža, Jednostavnim pokretima Kazaljke. Autor: Mladen Đurić Fotografija: favim.com ...
Vidiš li kako Vlasi trave venu pod Tvojim pogledom? Petak je, I sasvim je nebitno U kojem smjeru Se rastapamo Po vremenu. Juče se još uvijek Drži za sjećanje, Samo tamo nekakve Zelene oči Krče šipražje i gloginje Oko zapuštenne kolibe; Kazaljke u odveć Izgubile boju I neočekivane mirise. Vidiš li kako Časovi staju pred Tvojim pogledom? Neka puknu ključevi Stihova, Slomio se i točak na Zaprezi, Sa lanca...
Sve što me čini Opasnost je po sistem Koji predstavljam. U strahu spuštam kapke Na pola koplja Dok pritišćem dušu U krnjavi ugao lepeze bezumnog; Hvatam entropiju Sopstvenog odraza, Sredstva su neznana, Pod rebrima biju. Oči u sjećanju Ideje su bez materije, Demiurg bola zelene boje. Mladen Đurić ...
Upetljan sam u krošnjama Tvojih izmaštanih mirisa. Ispucale usne drhte Boreći se za gutljaj vazduha, Namještene u krvav Osmijeh; Gledam kroz tvoje oči I ne vidim se, Zaslijepljen usnulim Suncokretima na tvome ramenu, Ušuškanim pod nebom i Oblacima. Navukao sam na sebe vjetrove, kiše i munje...
I tada se - baš kao i večeras, Mjesec tromo kotrljao ka Staroj tvrđavi; Vrhovima prstiju smo Šarali linije našeg života, Crvenili su nam se obrazi, a Ni vrijeme nije moglo Da se provuče kroz stisak Dlanova, ni nevrijeme. I eto, nekako nam je Pažnja popustila, Pa se vječnost prekinula Na oronulom mjestu Kod skrivenog osmijeha, Drhtavog pod lahorom Crvenih...