Zid, kameni, širok i ravan, jedinstvena izbočina kao jurnula napred iz reda kamene ograde duž šetališta, a stene ispod. Verovatno je nekad neko započeo nešto da zida, pa odustao ili mu ponestalo para, kao što je i u mojoj zemlji običaj. Ali ostala je ploča...

Gledala je na svet površno kao da je sve tu da pruži dokaz njenog neobičnog rođenja i da su svi tu da bi se u njima ogledala i prezentovala. Da, nema bolje reči. Jer ona nije bila karakter, već pano. Etikete, izrazi lica, boje, natpisi,...

Ne znam kad je počelo. Ne mogu baš tačno da odredim trenutak kada sam tako panično počela da se plašim. Da me pitate čega konkretno, ne bih umela da vam kažem. Samo sam počela da se plašim. Sećam se putovanja na more u Crnu Goru...