Celog života sam čekala da doneseš bajku u moj život, ali, niti smo mi bili „jednom negde” niti ćemo imati srećan kraj. Mi smo ostali između davne prošlosti, koja se svojim kandžama drži za naša leđa, i tog srećnog, dugo iščekivanog završetka. Negde smo zaboravili redosled...

  Da, znam, doći će dan kada ćes i ti okrenuti svoja leđa i odšetati iz mog prostora, sa istom onom strašću sa kojom si i ušetao. Ali prostor je zapamtio vreme. Prostor je zapamtio nas. Znam, prosto znam, jer čitav život neki dragi ljudi odlaze...

Koliko puta sebi kažem da dosta je al' taj osećaj nikako ne prestaje koliko samo pokušavam da te od sebe otrgnem toliko još više u sebi potonem davim se, vazduh nestaje...

  Nisam mogla da shvatim koliko je neko u stanju sebi sve da iskomplikuje, sve do tada...

Sebi bih dopustila i mnogo više od kajanja, tebi bih oprostila mimo glasa zdravog razuma, ali samo ne bih nikada računala na laž, na kraj, na beg, na smeh...

  Danas živimo u takvom vremenu i svetu gde su nam milost, molitva i praštanje neophodni. Tražimo spas u beznađu; davimo se u nesigurnosti, dok je vera izgubila svoj smisao. Čudno je to kako nam sudbina menja putokaze, smerove, dok se trudimo da oponašamo sebe u pustinji onoga...

  U meni se samo krila jedna devojčica koja je čekala da bude zagrljena. Strpljen-spasen. Izraz koji sam naučila da primenjujem. Odlučila sam da „spustim loptu”, koja je bila malo na mojoj, malo na njegovoj strani terena, a sada je tu negde, levitira. Čeka aplauz. Publika pomno...