- Znaš, tetka, mislim da treba da se uozbiljiš. - Otkud ti sad to? - Pa ove godine puniš trideset godina. Mama kaže da je to mnogo. - A šta ti misliš? - Mislim da treba da radiš ono što voliš, da se više smeješ i da pošalješ onom...

Kažeš da si povređen, malo više sjeban i da ne možemo da budemo ništa. Ne možemo, kažeš? Zamisli samo to. Da smo ništa. Moram to malo da ti oživim. Dakle. Da smo ništa, ti bi bio realan, sirov i iskren u vezi sa svojim najdubljim željama, mislima...