Nekada voleo sam vetar,  pevao je za mene opore pesme;  nekada želeo sam kišu da sapere grehe iz očiju mojih.   Rukama, molio sam za malo nade.. dok misli moje bejahu rđave i bludne.   Nekada, osećao sam da te imam  mada te nikada ni upoznao nisam; nekada, kada se ni dogodilo nije postelju ispuna si...

Subota ujutru, pola osam. Otvorila sam oči i osetila radost, sreću, talas dobro poznate energije - raspoloženje na nivou. Skočih iz tople postelje, jurnuh do džezve da pristavim kafu za razbuđivanje, kad, ne lezi vraže. Nema vode! Opet nema Vode! Protrljah krmeljave oči, okrenuh se oko svoje ose...

Još jedan mali tren i suze će proći. Isteći će iz svog dubokog korita i krenuti niz planine nošene emocijama bola. Zadržaće se kratko u klisurama očaja, a zatim osušene vremenom blagog osmeha ispariti sa lica devojke. Slike će izblediti vremenom košmara. Ostaće samo nejasni obrisi...

  Čula sam buđenje leptira, priroda me zove napolje. Kao deca kad vide prvi sneg, lice mi obasja osmeh i tada žurno krenuh da potražim rolere u staroj ostavi. Odškrinuh vrata nabrekla od kiše, leda i tek minule zime. Tama mi prekri oči, u nozdrvama osetih miris prošlih...

Puče šamar. Obrazi zabridiše od siline udarca, vrelina obuze celo telo a tračak nade odlete istom brzinom kojom se i spustio na teme moje glave. “Dobro došla u stvaran život”- prigušeno se čuo glas u mojim ušima. Osvrtala sam se oko sebe i gledala u nepoznata umetnička dela...

Emocije – čudan splet okolosti za koji nisam ni znala da postoji. Povremeni stisak u grudima, osećaj sopstvene težine u grlu; roptaj u snovima i zebnja u očima drugih ljudi poslaše me stručnom medicinskom licu na pregled. Posle višeminutne prepirke na šalteru seoskog Doma zdravlja, uspela sam...