Sedimo u bašti kafića i ispijamo kafu. Dugo. Gledamo se i pričamo. Kaže da su mi super te nove farmerke, ali da ne konta zašto sam tolike pare dala za nešto što je pocepano. Ipak, ja sam njemu lepa, čak i kad sam pocepana. Smejmo...

- Negde sam pročitao da prosečan život traje 20 000 dana. Od tad sam odlučio da ga živim! I tek tako su dve noge, dve ruke, plave oči i karirana košulja ispljunule te reči. Posle nekih tek-tako-reči se zamisliš. Probala sam da zaspim, ali mi je u glavi...

U blizini mog stana je park. U tom parku je jedna klupa. Sa njom volim da se družim kad izgubim dirigenta u sebi. Kad za sobom vučem raštimovan orkestar i šest pijanih baritona. Na njoj sam se ljubila sa jednim dečakom. Onim koji je pisao bajke....

- Još da ti namažem nokte i vraćam te kući. - Neću kući, tetka! Hoću da ostanem da spavam kod tebe. - Nema spavanja, večeras idem u život! - Gde je to? Nisam bila tamo, vodi i mene! Posle pola sata nadmudrivanja, Nađa je ubedila mamu da će ostati...

Dan drugi. Sedimo pored prozora. Mali kafić na ćošku. Negde u Beogradu. - Njemu donesite produženi espreso sa mlekom, a meni ćete bokal apsinta! – osmehujem se konobarici. - Mala se šali od ranog jutra. Molim te, napravi joj čaj – pegla situaciju. Konobarica odlazi od stola, a...

- Moraš hitno da dođeš! – presekla me je Nađina mama. - Šta se dešava? - Već par dana ne ide u školu, bolesna je i neće da priča. - Slušaj, nisam pripremljena za dečje bolesti i ćuškanje u školu. Moje oblasti su bajke, ljubav, sladoled i pokretne...

Posmatra me. Posmatram ga. Razbarušena kosa, brada od tri dana, izbledeli džins, opuštenost i onda sve to zaokružite u osmeh. To je on. Strendžer. Po osmehu i opuštenosti ih osetim na kilometar. Nije bio najlepši u klubu, ali je imao osmeh koji mi je potreban. Odlučuje da priđe. Odlučujem...

Posle dva sata trčanja po gradu, shvatam da je ova godina bila metafora za nedovršenost.  Svuda bih, a nikako sebi da dođem. Lelujam između nedovršenih ljubavi i ispita, pameti i sreće. Između slobode i one providne mnogo moderne zgrade u kojoj bih radila pravi posao. Onaj...

- Šta želiš da ti kupim za Novu godinu? - Od kad ti kupuješ poklone za Novu? - Od juče. - Šta ti se desilo? - Dobila sam poklon usled ove kolektivne euforije, pa rekoh da probam i ja nekog da obradujem. - Onda mi kupi neku sisatu i lepu...

- Čekaj, kad ću ja njega da upoznam? - Nije mi dečko, pa da ga upoznaješ. - Baš zbog toga. Kad ga propustim kroz šake, čas posla će ti postati dečko. - Ne možeš batinama ugurati ljubav u ljude. - Onda nastavi da budeš fina i da mu posvećuješ...