Želela sam. Još jednom. Tebe. Uz stisak ruke. Koji će progovoriti. I zagrliti osećaje. Te večeri. Dok oblačiš crnu košulju. I stavljaš manžetne. Jer znaš da ću i ovaj put, odabrati crvenu haljinu. I dozvoliti da me voliš. Tako da ne posumnjaš. U kraj. Uvek si...

Ležali smo. Skučeni jedan do drugog. Uz Desankinu, ˶Strepnju“. I Selimovićeva, ˶Sjećanja“. Između nekih prećutanih osećaja. Što zaigraju samo onda kad požele da nas večno od njih otrgnu. Uspomene. Godine. I ono čega smo se najviše plašili. Vremena. Koje je preostalo. Za ljubav. Davno si rekao...

Davao je sebe. Toliko. Da znam da treba da ćutim. Još uvek. Ponekad. Da izgovorim fališ mi, samo onda kad osetim njegovo ime na svom telu. Onako, šapatom. Tiho i nežno. Dok niko ne sluša. Ne oseća. Sem nas. Voleo je „Priču“, a ja sam...

Odavno sam spalio sve stihove o ljubavi I svoje pesme stavio u kutije, zaključao negde na dnu duše gde sada skupljaju prašinu moje tuge, gomila hartija u kartonu pravougaonika i ništa više   Odavno sam zaboravio kako miriše cveće Ne pamtim kada sam poslednju put u nebo pogledao, a, sećam...

Zatvori oči. Lagano… Izbroj do deset i odgovori mi, šta vidiš ? Vidim razgovor za posao. I to ne makar kakav. Posao u državnoj ustanovi. Nemam tremu.I zašto bih. Tek kad dobijem posao, neće imati za šta pas da me ujede. Obukla sam dugu suknju, nisam se našmikala, obula zelene starke i...

Ponekad je dovoljan jedan poziv. I to poziv taxi službi.  Uvek putujem i trčim ka odredištu. Valjda je to sudbina. Vaše vozilo vas čeka – neko izusti. Uzimam telefon i kuckam kao i obično. Otvaram vrata i sedam na zadnje sedište. Ništa neobično.  Razgovori s taksistom mi...

Mi smo se pronašli negde izmedju početka i kraja koji traje. Jer s tobom se ne započinje. Osobito Posle ljubavi, Mome Kapora. Koenove ploče, hotelske sobe bez broja, bombonjere na staklenom stočiću i poruke u dnu džepa crnog kaputa. Košulje boje cimeta i svog onog Crnog...

Dobro je – pomislih. Ipak se nije dogodio Smak sveta. I nisam jedna od onih žena koja je prihvatila život u svemiru, zarad naučnih istraživanja. Odbila sam da skačem s padobranom na leđima. I znaš, šta ? Nije se dogodila ni scena iz nisko – budžetnog filma....

Ona ima 26, a on 45. Ona i dalje studira, a on razmatra ugovor sa kineskom firmom. On ima vodeću firmu u svetu. A ona olovku u ruci. On govori o ljubavi nalik velikim misliocima. A ona i dalje samo piše. Strah ju je da...

- Kuda? - Samo napred, izustih . - Niste me razumeli, ovo je zabranjena zona. - To si odlučio ti ili su drugi odlučili umesto tebe, za sve nas!?!   Ćutao je. Nije se pomerao. Napravio je zastoj i čekao.   - Hoćeš li se pomeriti? - Žao mi je, zabranjena zona! Ne...