Znaš kada te nije strah, da govoriš? Onda kada shvatiš, da te niko ne sluša. Kada sebi samome, objašnjavaš ono, što drugi, u tebi ne razumeju. Ili možda nikada nisu, ni pokušali da otkriju. Govoriš. Kad niko više ne ćuti. Reči ti u nedra zapadnu, i ne znaš kome si ih, izgovorio. Govoriš. Kada nemaš o čemu, da ćutiš. Kad se u prazno, govori...

Ako odlučiš, da o meni govoriš, nemoj onako, kako bi o drugima govorio. Nema tako, šta da se kaže. Bolje misli na ćutanje potroši, nego da praznim rečima o meni, jezik o zube stružeš. Pusti druge, da pokušaju, nešto smislenije da kažu. Ako se odvažiš, da o meni govoriš, govori kao da sam tu. I da ću zauvek biti. Pod hipotezom da...